I
zato što ne veruješ
da želim da ronim
da se neću udaviti
kada ti iz vode
vadim kamenje
da za mene ono nije
teško već lepo
predivno toliko
lagano da moram da pazim
da ne izronim
prebrzo i da me
struja ne ponese
na obali se nalazi
postavljeni sto
kao i svakog dana
obećavam ti da kamenje
neću polomiti
nego ću ga glancati
dok jarko ne zasija
dok svetlost kroz tvoje
zatvorene oči ne zablješti
prijatnom narandžastom
baci ga nazad u vodu
ali nahrani se
mojom istrajnošću
iako će ti se činiti
kao udarac u
cevanicu koju iznova podmećeš
udaram još jednom
još jednom i nadam se
da te kraste svrbe
i da ih jednog dana
nećeš skinuti češanjem
II
vidim ipak
da me zoveš
da dođem
svaka stopa
tvoje kičme na koju se
pažljivo uspinjem
čini ti se
težom nego meni
želimo to
oboje:
moja ruka na tvom vratu
moji prsti u tvojoj kosi
toliko puta sam obećao
da ću te samo maziti
da te neću zadaviti
ili još gore da ću
videti tugu
danas ćeš odustati
možda tek na
šestom pršljenu
tada ću biti ponosan
na napredak
koji smo zabeležili
III
ti ih skrivaš
kako bih ih našao
na dnu komode
u konzervi kafe
zatrpane baštenskim otpadom
onda između zemalja
u atlasu u koje bismo
išli ili u kutijama
vina koje ne piješ
svuda nalazim pisma
u kojima objašnjavaš
svoj kraj
tamo gde ih još uvek
nisam našao
sakriveno je daleko u tvojim grudima
jer tamo ne smem
da tražim