Proleće je. Vodeni pauk u reci zuri u pet silueta na nasipu. Siluete se povremeno stapaju, noga nestaje u kolenu, ruka u leđima. Četvoro dece hoda u koloni iza majke. Ona spušta ramena i nosi veliki slamnati Šešir koji se kruni na rubovima.Vetar im širi jakne.
„Hajde deco”, kaže ne okrećući se. „Moramo sve da vratimo.”
Druga najstarija ćerka hoda prva u redu iza majke, mrzovoljno uvrćući prstom svoju Kiku, detalj koji je pauku u reci verovatno promakao. „Ne mogu više. Volela bih da možemo da odemo kući.” Uzdahnula je glasnije od reke koja je zapljusnula nasip.
Suknja njene mlađe sestre je prekrivena smeđim mrljama od blata, ali ona vidi samo Šešir svoje majke na tamno ljubičastom večernjem nebu i zaboravlja da pogleda u noge, zbog čega se blato uvlači između njenih golih prstiju. Ko još nosi sandale na putovanju kao što je ovo. Ona je Viša od ostalih, te neprestano zuri iznad Kike, u vrh majčinog Šešira. Čvrsto drži svog Malog brata za ruku.
Najstarija ćerka šepa, poslednja u redu. Leva noga joj je duža od desne i zato Ćopa. Doktor je rekao da će joj za par godina desna noga dostići levu nogu, ali ona nije cenila šaljivost u njegovom glasu i krivila je Šešir što se uplašeno smejala. Izašla je iz ordinacije i odšepala kako ne bi morala da gleda kako se Šešir mukotrpno zahvaljuje. „Samo mi je laknulo.”, čula je kako mu se Šešir uz to poverava.
Šeširu se žuri, te pauk samo što ne izgubi družinu iz vidokruga. Ona želi da pre zalaska sunca stigne do ustave na kraju nasipa, gde se obično gomilaju odbačene drvene daske. Tri daske, naslagane jedna na drugu, biće dovoljne za miran san. Sledećeg jutra, porodica će obnoviti svoju kolibu.
Šešir se spušta niz nasip i počinje da sakuplja daske koje plutaju u barama. Sestre pomažu jedna drugoj i Malom dok silaze niz nasip. Nagib je strm. Pada mrak.
„Misli na svoja leđa, majko.”, Visoka posmatra zabrinuto.
„Spava mi se, umorna sam.” Kika zabušava na nasipu, govoreći kao da je njena porodica kriva za njen neizvestan san dok je mogla da krivi samo reku. „Ne želim da budem ovde.”
Ćopa prevrće očima i uzima daske od majke. Visoka izvlači pribor za jelo i vuneni šal iz bare i tura ih Malom u ruke. „Ne smeš to da kažeš, sestro, ti to ne misliš. Pa mi ovde živimo.”
“Imam svoje sumnje.”
“Nedostajalo bi ti.”
“Mrzim reku.”
Pauk pocrvene zbog njenih reči i izvinio bi se reci u ime Kike kada njena mržnja ne bi bila tako duboka i iskrena da bi njegova izvinjenja zvučala plitko. Povrh toga, nerazumno je da se pauk upliće u ljudska pitanja. Ćopa podiže daske na svoja ramena i započinje povratak kući. Ostali je ubrzo sustižu, ali odlučuje da ne mari za to, jer oni ipak nose lakše stvari.
*
Proleće je. Visoku je plač Malog prenuo iz sna pa skače iz kreveta. Kroz vodu se gaca do njega i podiže ga na svoja leđa. „Drži se čvrsto.” Šešir pluta pored njih. Gleda gore i vidi Ćopu kako stoji na ivici srušenog nasipa i panično joj pokazuje da mora da dođe. Poslušala je dok hladan vetar duva u njeno mokro telo.
„Da li je kod tebe moj šešir?” Šešir bez šešira sedi na travi pored Ćope. Iz usana joj visi trska koju nežno žvaće. Pet metara dalje sedi Kika. Lomi grančice na pola. Odavde, s vrha nasipa, porodica ima pogled na zjapeću rupu koju je ove godine u nasipu napravila reka. Voda se penuša od novooslobođenog nasilja. Jedna daska tone.
„Kakva nesreća,” kaže Visoka sa oklevanjem.
Šešir češe glavu. „Ne gubi nadu, draga. Ovde živimo.”
„Zar ne postoji ništa što bismo mogli da uradimo? Malom je baš teško ovde.”
„Možemo da obnovimo kolibu,” odgovora Ćopa otresito. „To se podrazmeva.”
„Ali zar ne bi radije da je drugačije?”
„Nije drugačije.”
Kika ustade i viknu: „Želim da se preselim!” Šutira hrpu grančica uvis. Komadići usporeno padaju dok joj vetar razbija glas na delove. Šešir je ljuta.
*
Proleće je. Četiri figure pažljivo koračaju, a petu nose. Šetaju uzvodno kako bi bolje upoznale reku koja ih je toliko mučila sve ove godine. Njihova koliba se opet u delovima nalazi u vodi i Visoka želi da shvati zašto se nasip uvek rušio na tom istom mestu, uvek na njihovom mestu. Šešir mumlajući kaže Kiki da mora da požuri dok hoda odmah iza nje. Visoka je srećna što sa svojom celom porodicom traži dokaze za svoje istraživanje. Pruža ruku majci, ali joj ona samo steže prste i pušta. Visoka zubima kida zanokticu. Kika je zgroženo pogleda.
„Šta misliš da je u pitanju?” Visoka uzvrati pogled Kiki.
„Ne znam. Mogu da pretpostavim da u proleće kroz reku protiče više vode jer se sve topi.”
„Da, ali zašto se nasip ruši kod nas? Zašto ne kod komšija?”
„Ne znam.”
Ćopa se duri: „Ovo je gubljenje vremena. Moramo kući. Moramo da obnovimo kolibu.”
„Ovde je sve gubljenje vremena,” dobacuje Kika, „želim da idem.”
Visoka gricka drugi nokat dok posmatra kako Šešir hvata Kiku za ruku i sikće joj na uvo da drži jezik za zubima ili će biti nevolje.
Vijoreći se, pada list jove. Vidi kako se približava oluja od koje će porodica za tren oka biti mokra do gole kože. Pa ipak se list ne plaši vlage nego radosno nastavlja da se vijori, u susret tami i s užitkom napravi salto pri pomisli na to. Pri prvom udaru munje raspade se ugljenisan.
„Oluja!”
„Deco, nađite drvo, moramo da se sakrijemo”.
„Drvo? Da li je to pametno?”
„Na otvorenom polju ne bi trebalo da…”
„Ovo nije otvoreno polje. Uradite šta sam vam rekla. Hajde, ispod te jove tamo”.
Ostali listovi jove su očigledno manje veseli. Plaše se avanture koja je za njihovog brata okončana u trenu, čvrsto se drže svojih grana i podrhtavaju. Šešir pribija Malog uza se kako bi ga ugrejala.
Čitava porodica je mokra do gole kože. Šeširovi dugi pramenovi kose lepe joj se za čelo. Ćopa se nasloni na Visoku, a Kika se osloni o koru drveta, dok kiša pljušti s neba, čineći reku mutnom i neprohodnom. U blatu se pojavljuju vodeni kanali koji se međusobno dodiriju, dopunjuju i odlivaju u reku.
Kika proklinje tu gadnu reku koja joj otežava ceo život. Vidi kako teče. Gleda kako raste. Ta braon-zelena zmija gmiže krajolikom i guta sve što joj se nađe na putu. Zato što može da proširi čeljust, guta telad, a da se ne guši, zatim liže usta i raste joj dodatna glava. Zašto uvek razbija isto mesto u nasipu? Visoka misli da je to pitanje, ali za Kiku je to zapažanje. Dešava se: pazite, opasnost od gutanja, sklonite se odavde. Njena porodica ne želi da sluša.
*
Proleće je. Mali se utopio.
*
Proleće je. Šeširov šešir sada nije od trske, već od crnog filca, jer to bolje paše uz njenu crnu svilenu bluzu. Visoka je odeću pronašla u prodavnici već polovne odeće u selu. Šešir ih je nevoljno to jutro obukla, dok su njene ćerke klimale glavom u znak odobravanja. Ćopa se igrala sa žabom. Seljanka koja će Šešir i Kiku odvesti do opštine, ulazi konvojem u dvorište kolibe.
Šešir lupka prstima po pultu na recepciji. Petnaest minuta ranije nestala je recepcionerka kako bi dovela opštinsku funkcionerku koja odlučuje o nasipu. Osušila su joj se usta. Iza recepcije stoji ogromna fuksija, koja se preko recepcije savija ka satu. Listovi su joj izgubili boju. Recepcionerka prosipa svakog popodneva svoju hladnu jutarnju kafu u njenu zemlju.
Iza nje u čekaonici sedi Kika zavaljena u mekanu fotelju, a s polica uzima letke koji joj najviše skreću pažnju; savija ih i od njih pravi ljiljane. Na krilu joj se nalazi buket: „Zajdvestervard. Šta će se promeniti za vas?”, „Mesna zajednica”, „Gradonačenik takođe ide u kupovinu”. Stolica je škripila. Njen brat i sestre su ostali kod kuće.
„Gospođo. Hvala na strpljenju”.
„Da”.
„Želite li kafu?”
„Ne”. Sedaju za dugačak sto prekoputa recepcije. Na stolu stoji buket veštačkih ruža, papirne čaše i prazan bokal. Na svakih nekoliko minuta opštinska funkcionerka baci pogled preko ramena.
„Recite. U čemu je problem?“
„Nasip neprekidno probija.“
„A, da. Poznat nam je taj problem. Radimo na tome, ali u ovom momentu…“
„Kako?“ Šešir gubi svoje inače veoma neiscrpno strpljenje.
„Zauzeti smo planiranjem budžeta, koji…“
„To je slučaj već godinama.“
„Želite li da zajedno časkom pogledamo urbanistički plan za narednih pet godina?“
„Ne.“
„Gospođo, volela bih da vam pomognem, ali ćete morati da mi kažete kako mogu da vam pomognem.“
„Nasip probija. Kažem vam.“
„Opština nažalost ne može sve odjednom. Trenutno..”
„Zašto?”
Kika posmatra sa razdaljine. Toliko steže pesnice da su joj šake pobelele, prste steže oko naslona stolice i uzdahuje. Ustaje i dovlači se do opštinske funkcionerke. Steže joj ruku ne izgubivši konktakt očima. „Dobro jutro, ja sam njena ćerka, da li bih smela da se pridružim razgovoru?”
„Naravno. ” Opštinska funkcionerka pomera labav pramen kose iza uha.
„Razumem da opština nema više novca za pojačavanje nasipa, ali pitala sam se da li postoji fond za porodice koje pate zbog godišnjeg proboja nasipa. Želim naime da naglasim da pogađa našu kuću svake godine. Obnova je skupa.”
Opštinska funkcionerka se sa olakšenjem nasmeši sada kada je u društvu nekoga ko govori njen jezik. Njena ramena se opuštaju. „Razumem.”
„Postoje li sredstva za koja možemo da podnesemo zahtev?”
„Zašto bi bilo sredstava?”
„Dešava se svake godine.”
„Samo vama.”
„Uf.”
„Zašto se onda stalno vraćate na to problematično mesto?”
Kika je zaćuti. Šešir guta knedlu. „Tamo živimo.”
„Gospođo, ne možemo vam pomoći ako namerno tražite opasnost.”
„Opasnost.”
Službenica prelazi rukom preko površine stola i pokazuje svoje nalakirane nokte. „U blizini ima lepih kuća. Poprilično smo spremni da vam pomognemo pri seldibi. U ovom trenutku, međutim, radimo na projektu „Zeleni…””
Šešir škripeći gura stolicu unazad i hvata svoji ćerku za nadlakticu. „Dođi, ćero.”
*
Proleće je. Drvo jabuke u cvatu ponosno kači svoje senovite grane iznad porodice koja se uredno smešta među njegovim korenjem. Visoka priča o kravama na pašnjaku u blizini kapije u ustavi: očigledno su nedavno dobile telad. Ćopa ne može da sedi mirno. Ona izvlači mokre daske iz reke, podiže ih na svoja leđa i potom ih neobazrivo spušta uz drvo jabuke. Visoka se usred svoje priče zagrcnula zbog cvetnog pupoljka, a Šešir joj se nasmeši. Ona laganim pokretima plete Kikinu kosu. „Ćero, dođi sedi. I ti takođe.“
Drvene daske u daljini pljuskaju o talase reke, na kojima vodeni pauk već neko vreme surfuje. On sa zadovoljstvom pozdravlja omiljene siluete na nasipu i s daske uranja u vodu ne bi li otišao u lov. Iako vodeni pauk lovi u vodi, on svoj plen uvek iznosi na kopno nakon što ga uhvati. Pauk jede na suvoj zemlji.