Pišem ti u očima
kada te slušam
kada se smeješ
uzdišem svoju pesmu
među pukotinama dana
dok podižem korpu za veš
stavio sam rime
sa tvojim ćebetom na
ćoškove podvijene ispod dušeka
utiskujem metaforu
na tvoje čelo
i obećavam ti još neka poređenja
zatim zatvaram vrata
i ostatke svoga dana
nežno
skupljam
u tvom sanduku sa igračkama
misaoni fragment na žici za veš
mrlja od noža u činiji
veče je poput jutra poput prethodnog dana
sve ima svoje mesto
ali ničeg nema na papiru
Ničeg nema na papiru
ali gugutanje tvog smeha odjekuje zidovima
nikome ne mogu da pokažem koliko naporno radim
ali spokoj u tvom telu pokazuje mi da ti je lepo
ničeg nema na papiru
reči lebde pored planera
dok zalivam biljke
među česticama prašine na lajsnama
iza kauča
ne postoji CV za pesnika bez pera
koji pravi magiju od trenutaka
pravi pesmu od svake kaše
ne postoji CV za moj najveći uspeh:
bezuslovna ljubav
ego na poslednjem mestu
moda i frizer se stalno odlažu
osećaj da moram da se branim kada kažem da ne tražim plaćeni posao
imam vremena za srdačan osmeh na ulici
sustignem te svaki dan posle prvog meseca škole
kod semafora s tvojim bratom u kolicima razmišljam o novoj pesmi
život čini da i to zaboravim
jer nema ničeg na papiru
ali imam oko
za lebdeću reč
njeno putovanje
pre nego što je zapisana
ceo dan gledam
i opipavam
strukturu
na jeziku
imam pipke
koji vijugaju
do svakog spoljašnjeg zida
reči se sudaraju s njima ceo dan
osećam njihove vibracije
moje čulo dodira je izoštreno
i znam kako ti je
ponekad upadnem u zamku
poverujem da sam bezvredan jer me nema na papiru
ne mogu nigde da pokažem koliko sam „kul”
osim što osećam i znam da radim ono što je za mene dobro
onda duboko uzdahnem
pomazim strofu preko tvoje pisaće kuglice
uzdahem prazan red samo sa osmehom
podvijem prave uglove tvog ćebeta
i pomislim:
život nije poput papira
već poput mojih lebdećih reči