I.
zato što ne vjeruješ
da želim roniti
da se neću utopiti
kada za tebe
iz vode pecam kamenje
da za mene nije
teško, već lijepo
i blistavo tako
lagano da moram paziti
da ne isplivam
prebrzo
da me struja ne ponese
na obali
stoji postavljeni stol
kao i svakog dana
obećavam ti da kamenje
neću slomiti
već ću četkati
dok snažno ne zablista
dok ti svjetlost
kroz zatvorene oči ne zasvjetluca
do ugodne narančaste
pobacaj ga nazad u vodu
ali i nahrani se
mojom ustrajnošću
iako će se činiti
kao udarac
u cjevanicu koju uvijek
podmećeš
udaram još jednom
još jednom i nadam se
da te rane svrbe
i da ih jednog dana
nećeš raščešati
II.
ipak vidim
da me dozivaš
da dođem
svaku stepenicu
tvoje kralježnice kojom
se pažljivo penjem
tebi je još
teža nego meni
želimo to
oboje:
moja ruka na tvom vratu
moji prsti u tvojoj kosi
tako često sam obećavao
da ću te samo milovati
da te neću zadaviti
ili još gore, da ću
vidjeti tugu
danas ćeš se zaustaviti
možda tek na
šestom kralješku
tada ću biti ponosan
na napredak
koji smo ostvarili
III.
ti skrivaš
kako bih ja našao
dakle, ispod
u limenci s kavom
zakopanoj otpadom iz vrta
zatim između zemalja
atlasa kamo bismo
išli ili u kutijama
vina koje ne piješ
posvuda pronalazim pisma
u kojima tumačiš
svoj kraj
gdje ih još
nisam našao
skriveno je duboko u tvojim grudima
jer tamo tražiti
ne smijem