Drijemaš prema snu
Poput cvijeta u noći
Mjesec u vrtu polako dobiva moći
Kako ti veneš – ne želim gledati
Radije ne gledam, već otvaram oči
Moj si dah, moje svjetlo
Snježnom lavinom progutan
Moj je svemir posvuda tebi usmjeren
Zaspeš li, dočekuje te noćna mora
Prašina se taloži na nepomičnoj morskoj travi
Oči se otvaraju… previše se bojim
Tko zna, što se još tamo moglo dogoditi?
Slučajni san možda me baci natrag
Prema nekadašnjem smijehu ništa nas nije moglo zaustaviti
besmrtno ushićenje našeg života
Cvijet života još šarolik i svjetlucav
Vidjeti svijet u njegovom šarenilu
Umočiti kist u crvenu i u vatru
Teško zamisliti što poslije i odakle
Jedino sam neka onda bude magla
Pamtiš li još… jučer ili prije godinu dana?
Cijeli svijet bio nam je na dlanu
Ali uzlet nije uspio
Umjesto da trčimo ne činimo ni koraka
Samo tebe držati za ruku
Sjećanje na dobra vremena
Zamišljam kako je moglo biti
Ništa nije sigurno
Ponovno ispunjavanje snova iz djetinjstva
Probiti se kroz žbunje
Nanijeti boje na ogradu vrta
Dok smo ti i ja bili mi
Nikad korak dalje od utabanog puta
Karta bez granice
Niti labirinta, ne vodi nikamo
U dubokoj šumi čujemo tvoj glas
Sad kad više ne čujem pjev kod stare jabuke
Tužno padaju ružičaste latice
Jabuke sa stabla nikada neće sazrijeti
Ništa zaživjeti neće, kao ni prethodne godine
Tajni vrt bez tebe će propasti
Cvijet će uvenuti
Tuga će ga obuzeti
Već vidim, nećemo joj umaknuti