Ryoko znači ‘dobro dijete’ na japanskom. Nije da je žena koja je svakog jutra sjedila nasuprot mene imala na sebi još išta dječjeg, osim možda svog osmijeha. Znala se hihotati poput djevojčice, što mi je prije išlo na živce nego što me umirivalo. Uvijek sam se iznova pitao što je Ryoko od mene htjela, izuzev pažnje (ili možda čak ni to?). Činjenica da sam stranac objašnjavala je malo toga do ništa; u Kyotu možeš sa strancima osnovati vojsku plaćenika. Mora da je u pitanju bilo nešto drugo, nešto izvan mene, a što je sa mnom ipak uvelike imalo veze.
Odsjeo sam u jednom hotelu sa sedamnaest soba, južno od Carskih vrtova koji su se nalazili u blizini. S velikog bočnog prozora mogao sam vidjeti čaplje kako sjede u svojim divovskim gnijezdima na stoljetnim stablima oraha.Prema japanskom shvaćanju, soba je bila nesrazmjerna. U zamračenom dijelu stajao je krevet jednako velik kao onaj bračni na kojem su se fotografirali John Lennon i Yoko Ono, ‘Make Love, Not War‘. Kod prednjeg prozora stajao je kauč od snježnobijelog skaja, a kod prozora na boku radni stol koji me gotovo prosio da sjednem za njega i pišem. To sam povremeno i činio, ali češće bih se zagledao u budistički hram na drugoj strani ulice, jedan od njih dvije tisuće koje ovaj grad broji, skriven među modernim uredima, stanovima i dućanima poput dragulja unatoč vratima od masivnih crvenih stupova i blagajni na ulazu. Rijetko sam viđao nekoga kako ulazi unutra; s druge strane su uvijek stajala dva, tri auta pred oltarom. Prije je to bilo jeftino parkirno mjesto nego mjesto molitve, i to mi se svidjelo. Već je dovoljno toga u ovom gradu bilo sveto.
Svako jutro šetao sam parkom carske palače. Postao je to gotovo ritual; vrata parka okruženog zidinama otvarala su se u deset sati i tada je još bilo prilično mirno. Činilo se da je park najljepši od kraja veljače do početka travnja, a ja sam tamo bio krajem ožujka. Stabla trešanja i šljiva bila su u punom cvatu, ružičasti i bijeli cvjetovi visjeli su na granama. Čak su im se sami stanovnici Kyota divili kao da ih ljepota pupajućeg proljeća još nikad prije nije očarala. Izgleda da se nikad ne navikneš na to obilje cvijeća, pa oblačiš svoju najljepšu odjeću i izlaziš u prirodu kako bi pozdravio dolazak proljeća. Fotografirao sam dvije starije gospođe u kimonu. Cupkale su najsitnije mogućim koracima preko puteljaka posutih kamenčićima i profinjeno poput koketa njihale bokovima.
Satima sam morao čekati dozvolu kod carske palače Sentō Gosho. Predavanje putovnice, ispunjavanje formulara, potpisivanje izjave, plaćanje ulaznice. Sentō Goshobila je palača careva koji su abdicirali, ali je nestala u požaru i kasnije nikad nije obnovljena. Ono što je ostalo je vrt kojeg je dao postaviti car Go-Mizunoo. U dva sata popodne sam napokon zajedno s četrdesetak posjetitelja ušao unutra. Vodič je kod svakog mostića davao objašnjenje, ali je to činio isključivo na japanskom zbog čega sam naposljetku pažnju obraćao samo na stražare koji su hodali za posjetiteljima i upozoravali sporije da se priključe grupi. Bilo je nemoguće duže od propisane minute i pol uživati u uzorno obrezanim stabalcima ili bijelim kamenčićima uz obalu ribnjaka koji su se nekoć, zamotani u svilu, u ovaj vrt prenijeli s plaže podno planine Fuji. Ako si ipak zastao, stražari bi te gurnuli u pravom smjeru poput pasa čuvara. Čini se da to nikoga nije diralo, čak su se mladi dobrovoljno predali toj vojnoj disciplini. Inače, ovome vrtu ne možeš ni pristupiti ako si maloljetan, čak ni ako se kod blagajne prijaviš u pratnji roditelja ili druge odrasle osobe. Mladež je za japanske vlasti očigledno bila previše glasna te imala buntovničku sklonost uvijek skrenuti sa staze.
Nakon šetnje vratio sam se u hotel, sjeo za pisaći stol i promatrao zalazak sunca iza gnijezda čaplji. Satima sam tamo mogao sanjariti. Uvijek sam izbjegavao otići u Japan, ali ovaj put sam na to bio primoran radi povijesnog istraživanja. Na moje iznenađenje, osjećao sam se prihvaćanim u zemlji. No morao sam se priviknuti na ponašanje Japanaca i ponekad sažaljivo odmahivao glavom vidjevši te jadne ljude koji nikad nisu mogli skinuti ozbiljan izraz s lica. Čak i kada bi se smijali ili osmjehivali, djelovalo bi to kao da je iz nekog osjećaja dužnosti. Ipak, susreo sam se s mnogo više gostoprimstva nego što sam očekivao. I ta posebna vrsta spremnosti na pomoć: pokazat će ti put, otpratiti te dio puta, ali pritom nikad neće ispričati nešto osobno i izbjegavat će svaki kontakt očima.To sam mislio dok nisam upoznao Ryoko, koja kao da je bila suprotnost svih mojih prijašnjih uvjerenja i predrasuda.
Večerao sam u gostionicama u kojima bi za šankom mogao sjediti s najviše šestero ljudi, niti metar od kuhara, ili u restoranu hotela gdje je na meniju bilo jedno od mojih najdražih jela – povrće u tempuri. Doručkovao sam pak radije u francuskoj slastičarni The French Bakery. Tamo sam sjedio među Japancima, a ne među američkim turistima koji bi se žalili kako sporo poslužuju omlete. Izgleda da su Japanci ludi za kroasanima, bagetima i jakom kavom. Uvijek sam morao malo sačekati prije nego bih dobio slobodan stol. The French Bakery se nalazila u istoj ulici kao i moj hotel, modernoj šoping ulici; bio sam tamo za pet minuta, ali bih tek nakon još petnaest mogao sjesti i naručiti kavu. Nitko u toj slastičarni nije pio čaj – japanski oblik snobizma.
Jednog jutra, kada je bila velika gužva, neka me žena pitala smije li sjesti za moj stol. Nisam se usudio dobro ju promotriti. Također sam bio iznenađen što je htjela sjesti tako blizu (već sam bio naviknut na razmak koji Japanci drže jedni od drugih). Je li bila mlada ili stara, visoka, niska, mršava, nisam mogao odmah odrediti; kao da sam starac s mrenom koji nije mogao raspoznati detalje. Svejedno sam govorom tijela pristao, na što je ona odgovorila blagim naklonom. Taj lijepi naklon bilo je prvo što sam vidio.
Nisam odmah pomislio na flert, niti na neočekivan, iznenadan susret. Postavila je pitanje, zatim još jedno, te smo se uskoro zapleli u živahan razgovor. Ryoko je zanimalo sve (jedna od prvih stvari koje je spomenula bilo je njezino ime zajedno s objašnjenjem njegovog značenja) – odakle sam, čime se bavim, zašto sam došao u Japan, što mislim o Japancima – a svi moji odgovori, čak i oni najozbiljniji, nasmijali bi je. Zbog izgovora nisam uvijek razumio njena pitanja, iako ona ni trenutka nije tražila riječi. Pretpostavio sam da je njezin engleski proizlazio iz školskih udžbenika te da nije imala mnogo prilika na njemu pričati s nekim. Sljedećeg je jutra na moje iznenađenje kazala kako bolje čita njemački nego što priča engleski. Zaista, kao u pravoj romantičnoj priči, bio je tu i sljedeći dan. Zatim još jedan.
Naporno je vježbala izgovor mog imena.Drugog me jutra pozdravila s ‘Hi, Mister Broken’, što je smatrala vrlo duhovitim. S mojim se imenom više mučila dok joj nisam rekao da je ono skraćeno od ‘Johannes’. Tada je francuskom slastičarnom koja se zapravo zvala ‘Le Bac à Sable’ (franc. pješčanik), što je za Japance očigledno bilo teško izgovoriti, odjednom odjeknulo ‘Johannn’.
Mora da je bilo treće jutro kada me Ryoko pitala bi li mi se dalo s njom prošetati. Na posebnom mjestu. Šetnja stazom filozofa. Zvučalo mi je primamljivo – The Philosopher’s Walk – ali kada sam kimnuo, ponovno se tako glasno smijala da sam pretpostavio da me vuče za nos.Počeo me živcirati taj osmijeh. Smatrao sam da nije primjeren jednoj ženi skoro u pedesetima. Naime, u međuvremenu sam je bolje proučio. Sigurno nije bila mlada, iako sam sa „skoro u pedesetima“ možda otišao predaleko; teško sam mogao procijeniti dob Japanaca, ili Azijaca općenito.
Lijep, sunčan dan. Otišli smo na autobus i stigli u živahan, napučen kvart te nakon male žurbe na most preko kanala u blizini hrama Ginkaku-ji. Duž tog kanala zaista je vodila staza kojom je, prema predaji, svakog dana šetao poznati japanski filozof – profesor Kitarō Nishida, koji je živio od 1870. do 1945. Ryoko mi je rekla godine nakon pogleda na svoj iPhone. Iako u dubokoj starosti, pomislio sam, Nishida je proživio cijeli Drugi svjetski rat. Je li i tada svakodnevno šetao ovom stazom? Uz Eikando hram, do hrama Nanzen-ji? Meditirajući, kao da se ništa ne događa? Ili bi strahovao pri svakom koraku? Koliko li gradova nije sravnjeno sa zemljom neprestanim bombardiranjem? Je li američko zapovjedništvo namjerno poštedjelo Kyoto zbog njegova kulturno-povijesnog značaja, nije mogao znati.
Iznad uske vode i staze susretale su se krošnje stabala trešanja. Šetali smo pod tom ružičasto-bijelom nadstrešnicom. ‘Special?’, pitala je Ryoko, i da, morao sam priznati, uistinu je bilo izuzetno. Iako je bilo i pomalo umjetno – djevojke u tradicionalnoj odjeći, koje su neprekidno radile selfije, nedaleko su od krošnji unajmile svoj kimono na pola dana. ‘Nije ni čudo,’ reče Ryoko, ‘Kimono od čiste svile košta devetsto tisuća jena (sedam tisuća eura). Ako ga nemaš u obitelji, ne možeš si ga priuštiti.’ U Osaki brdo novaca troše na hranu, nastavila je, u Kyotu ljudi propadaju radi odjeće. ‘Ovdje prelaze mjeru. Pogledaj samo cure, opet su pola dana provele u šminkanju. Tu postoje i dućani za sređivanje.’ Sama Ryoko se pak odijevala skromnije, ali s mnogo ukusa.
Cvjetovi su bili toliko raskošni da sam se zapitao nisu li umjetni? Ružičasta je bila preružičasta, bijela prebijela, a žuta prežuta, jer je i forzicija bila u punom cvatu. U nastavku naše šetnje nestao je moj cinizam. Ovdje si uistinu, usred grada, bivao uronjen u prirodu.
Kitarō Nishida, pričala je Ryoko, naučio je kako se meditira u praksi od Kyotovih majstora. Odrastao je za vrijeme dinastije Meiji (1868-1912) kada se Japan nakon stoljeća izolacije polako, ali sigurno, no još uvijek s trunkom sumnjičavosti, otvorio svijetu. Politika, obrazovanje i kultura u velikoj su se mjeri europeizirali, iako su škole i sveučilišta zahtijevali bezuvjetnu poslušnost caru, a time i japanskim tradicijama. Obrazovni sustav ostao je strog i krut, ali je dopuštao da se Japan upozna s idejama prosvjetiteljstva. Nishida je čitao Kanta i Hegela, nešto kasnije i Schopenhauera, u vrijeme kada je kao stipendist bio primljen na Carsko sveučilište u Tokiju.
‘Baš kao i ja’, rekla je Ryoko.
Do tada sam u njoj mnogo toga vidio, ali diplomiranog filozofa još ne. U svakom slučaju nekoga tko je u potpunosti išao svojim putem.
Osim velikih europskih filozofa (Ryoko je također navela Bergsona), Nishida je proučavao kineski konfucionizam,neokonfucionizam i taoističke klasike. I u tome ga je Ryoko slijedila. Bila je, shvatio sam, učenica jednog od Nishidinih najvjernijih sljedbenika – Masaoa Abea. Nishida je, naime, otvorio školu i prokrčio put japanskim studentima filozofije, ne samo prema Kantu i Schopenhaueru, nego i prema francuskim egzistencijalistima koji su bili nevjerojatno popularni u Japanu. Nishida je svojim nastojanjima da poveže zapadnjačku filozofiju i zen-budizam bio utjecajan u suprotnom smjeru. Jedna knjiga koju sam kupio čisto zbog naslova, Zen i umjetnost održavanja motocikla, nikad ne bi bila napisana bez Nishidinog postepenog istraživanja od zena do Schopenhauera i Nietzschea te od Nietzschea i Schopenhauera ponovno do zena.
Nishidina prva filozofska rasprava ugledala je svjetlo dana 1905. te je imala naslov koji me zainteresirao: Istraživanje o Dobrom. Ryoko me odmah upozorila: iako je djelo prevedeno na engleski (An Inquiry into the Good), užasno je teško za čitanje, do granice opskurnosti.No drugi njegov naslov bio je za mene poput zraka sunca u mračnom svijetu: Logika prostora ništavnosti i religijski svjetonazor. Religija je logika i prostor ništavnosti. Genijalno. Ili sam morao jednog sunčanog dana u ožujku šetati pod krošnjama trešnje na Putu filozofa da me očara takav zenovski naslov, kojiinače jednako dobro referira na Schopenhauera i Heideggera?
Ryoko mi je uspjela objasniti kratko i jasno: Nishida je vjerovao u dinamičku napetost suprotnosti koja se ne razrješuje u sintezi, koja vlastiti subjekt definira održavanjem napetosti između potvrđivanja i negacije kao suprotstavljenih polova. Dakle, jezikolomka, i to još na engleskom. Čak ni kad je rečenicu ponovila triput (vjerojatnu ju je nekom prilikom bila urezala u pamćenje za jedan od ispita), nisam razumio ni riječi. Suprotstavljeni polovi, rekla je, ili suprotstavljene perspektive. Zadnjom me riječju podsjetila na slikarstvo, i tada sam nešto malo shvatio: ne treba dopustiti suprotnostima da se stope u jednu cjelinu, već držati podalje jednu od druge kako bi im karakteristična svojstva došla do izražaja. Pomalo poput Ryoko – poluduge, sjajne, modro-crne kose, širokog lica, visokog čela; visoka, koščata žena – i ja – plavih, okruglih očiju i velikog nosa (‘velikog poput Rembrandtovog’, govorila bi mi Ryoko kasnije), skoro ćelav čovjek koji hoda malo pogrbljeno. Netko tko je stajao daleko od nje i tko ju je samo, iz kojeg god već razloga, podsjećao na profesora filozofije koji se zalagao za približavanje Europi neposredno prije nego što je Japan Zapadu okrenuo leđa i utabao stazu opakom nacionalizmu nadmoći.
Zamolio sam je da još jednom prošećemo stazom, do kraja i natrag. Bio je to uzak, popločan puteljak duž kanala široka ni dva metra koji je odvodio vodu s planine. Nad kanalom i puteljkom nadvijale su se krošnje stotina stabala trešanja grube, kvrgave kore. Prometa nije bilo nigdje na vidiku. Mirno šećući pod nadstrešnicom cvijeća čuo sam iz kuće na kanalu prigušenu glazbu. Iz vedra neba, arija za flautu – jednog od najomiljenijih instrumenata u Japanu. Ili je to bila ona Sonata za solo flautu Torua Takemitsua? Priznao sam Ryoko da sam zaista počeo osjećati nešto duhovno. I prezirao se – bilo je sasvim razumljivo da ovdje, na ovoj stazi, naviru uzvišene misli. Zašto nisam uživao u tom posebnom načinu na koji se Ryoko kretala kada bi na najužim dijelovima nakratko hodala ispred mene? Zašto nisam obraćao pažnju na kratku, usku suknju koju je nosila? Na neobičan oblik njezine stražnjice – ni ravne ni okrugle. Ili na njene dokoljenke koje su ujedno bile crne i prozirne? Zašto nisam – da bude manje banalno – uočio suvenirnice, iako su nezaobilazno stajale na suprotnoj strani, gdje su se prodavale majice i šalovi? Zašto sam pri svakom koraku čuo Nishidine mudrosti koje mi je Ryoko na početku staze šapnula u uho: ‘Kada bi mi srce bilo čisto i jednostavno poput djetetovog, ne bi vjerojatno bilo veće radosti od toga.’
Kitara Nishidusu tijekom Drugog svjetskog rata osuđivali desničarski političari i intelektualci jer su njegove ideje bile previše apstraktne i internacionalne, rekla mi je Ryoko, ovog puta s blagim osmijehom. Nakon rata kritizirali su ga ljevičarski studenti jer su njegove misli bile poprilično nacionalističke te su čak naginjale japanskom fašizmu pri čemu je interes domovine sve opravdavao, od nasilja i opresije do ekstremnog militarizma, ratobornosti i aneksije. Unatoč tome prikupio je sljedbenike, ne samo među filozofima, nego i poslijeratnim piscima i pjesnicima.
Staza filozofa odvela nas je od hrama Ginkaku-ji, preko zen vrta do Srebrenog paviljona, ljupkog mjesta uživancije sagrađenog 1482. Uređene šljunčane stazice vijugaju brežuljcima. Savršenstvo i harmonija, ovdje ni jedna grana nije stršila. Dvokatni paviljon sa zvonolikim prozorima i feniksom na krovu. Građevina je samozatajno i sanjivo ležala na jezercu. Još dojmljiviji bio je vrt s prostranim krajolikom od bijelih oblutaka koji je prikazivao planinu Fuji i obalu ispred nje. Krnji pješčani stožac – Fuji – trebao je odražavati mjesečinu.
Dok sam stajao diveći se (smatrao sam ovo zaista vrhuncem vrtne arhitekture koje sam dosad vidio – vrt kao apstraktna forma i živuća ideja), Ryoko mi je nešto priznala. Iz vedra neba, a da nisam ništa pitao. Radila je na radiju. Tamo mi je to rekla, na tom mjestu, ispred pješčanog stošca koji je čekao izlazak mjeseca. Ponovila je to smijući se, kao da priča gluposti.
Radila je za regionalnu radio postaju, imala je vlastiti program od tri do pet popodne; razgovarala je sa slušateljima te njihova pitanja postavljala stručnjacima. Često se radilo o problemima vezanima uz kuću, vrt i kuhinju, ali činila je to s guštom. Bila je to, rekla je, milina u usporedbi s predavanjem u srednjoj školi.
Polako sam shvaćao zašto je bila tako znatiželjna i s lakoćom stupala u kontakt s drugima.Počeo sam je smatrati duhovitom umjesto hihotavom. Nekonvencionalnom. Modernom, otvorenom ženom u konzervativnoj, zatvorenoj zemlji. ‘Odvedi me na mjesto za koje smatraš da ti najbolje odgovara,’ zamolio sam je i kako bih to učinio manje osobnim, nadodao: ‘ I Nishidinoj filozofiji.’ Na trenutak se zamislila i rekla: ‘Sutra. Sutra ujutro, nakon doručka.’
Očekivao sam da će predložiti da odemo do Kinkaku-jia, Zlatnog paviljona. Ne toliko jer se zlatom obložen paviljon veličanstveno odražavao u jezercu i time spadao u jednu od najpoznatijih i najfotografiranijih građevina u Kyotu (otišao sam tamo jednom rano popodne, masa posjetitelja nije me nervirala zbog igre zrcaljenja zlatnog paviljona u jezercu, nešto što bih mogao gledati satima), nego zbog povijesti, koja je sažimala ono najsijanije i najbrutalnije od Japana. Paviljon je 1394. dao sagraditi treći Ashikaga šogun, Yoshimitsu. On je također dizajnirao vrt, koji je jedva zaostajao za vrtom Srebrenog paviljona i koji se glatko stapao s okolnim brdima i planinama. Prema njegovoj želji vila je postala budističkim hramom. 1950. zapalio ju je jedan redovnik-novak. Dvadesetdvogodišnji Hayashi Yoken bio je toliko opsjednut ljepotom paviljona da se osjećao primoranim razoriti ga. Njegov plan da zatim skoči u vatrenu stihiju i pogine, nije uspio. Svladao ga je strah te se dao petama vjetra. Svejedno se pokušao ubiti prije nego je bio uhićen. Yoken je bio osuđen na sedam godina zatvora i ubrzo pušten jer su ga smatrali neuračunljivim. Ipak, morao je na psihijatarsko liječenje. Patio je od govorne mane i mrzio, kako je tijekom suđenja izjavio, ‘pokvarenog, ružnog, mucajućeg sebe’. Naposljetku su ga morali zatvoriti u umobolnicu te se ispostavilo da je jednako shizofreničan koliko i paranoidan.
Ryoko je vjerojatno smatrala da je ta priča sasvim poznata. Yukio Mishima napisao je prema njoj jedan od svojih najoštroumnijih romana: Kinkaku-ji, ‘Zlatni paviljon’, knjigu koja je izašla 1956, godinu dana nakon što je hram ponovno podignut. Iste godine je u umobolnici preminuo redovnik-novak koji ga je zapalio.
Povela me do hrama Ninna-ji, budističkog hrama grane Shingon koji je bio izgrađen tijekom Heian perioda (794 -1185) te koji je japanski budizam otpravio na ezoteričniji put od izvornog kineskog budizma. Tijekom Heian perioda i pod utjecajem Shingon budizma, započelo je zlatno doba kaligrafije, poezije i vizualnih umjetnosti.
Tristo stabala trešanja okruživalo je kompleks i sva su bila u cvatu. Pagoda sa svojim pet katova bila je jedna najljepših koje sam vidio u Japanu. Ali to nije bilo ono posebno. Ryoko je odabrala ovaj hram jer se u par prostorija okolnih zgrada mirno moglo sjesti na prostirku od kokosovih vlakana, doduše bez šalice čaja, prekrižiti noge i nadalje ništa osim disanja i mirnoće. Dakle, meditiranje dok gledaš preko vrtova i krovova hramova. Meditacija me sasvim umirila, a Ryoko se uozbiljila. ‘Priroda je hram’, prošaputala je u jednom trenutku, ‘a hramovi te ponovno vraćaju njoj.’
S rukama na koljenima i pogrbljenih leđa (nikad nisam mogao uspravno sjediti, na očajavanje onih koji su me odgojili), rekao sam bez ikakvog povoda: ‘Nisam se usudio reći svojoj braći! Da idem ovamo! U ovu zemlju! Samo sam dao neodređen izgovor. Kratko na put… radi istraživanja. Research. Povijesni research.’
‘I?’ upitala je ravnodušno, ‘Je li Japan bio vrijedan te laži?’
‘Najružnija zemlja koju sam dosad vidio. Previše ljudi, previše zgrada između mora i planina, previše betona, previše asfalta. Ali i daleko najljepša.’
Odmahnula je glavom, a zatim kimnula. ‘To je upravo ono na što je Nishida mislio. Te stvari nisu u sukobu. Stoje jedna uz drugu.’
Uzdahnuvši, skinula je naočale. Pogledala me. Vjerujem da je to bio prvi put da me pogledala ravno u oči.
‘Ti si ljubazan čovjek. Možda čak najljubazniji kojeg sam ikad upoznala.’
‘Obmana. Izvana maziv. Iznutra nepredvidiv kao ranjena životinja.’
‘U svakom slučaju dobar za razgovor. Obične životinje su podmukle i opasne.’
‘Otpratit ću te do studija.’
‘Kamo?’, zvučala je iskreno iznenađena.
‘Tvoj posao. Studio. Mjesto gdje radiš intervjue.’
To nije htjela, zbog čega sam se počeo pitati radi li ona zaista za radio i ima li vlastiti program.
Sljedećeg jutra za doručkom (čudno kako smo se poput bračnog para svako jutro svježi i veseli viđali na doručku, iako jedno drugom nikad nismo bili dovoljno blizu da si osjetimo miris kože), izjavio sam da sam ovog puta ja pronašao mjesto na koje ju želim odvesti.
Fushimi Inari-taisha. Jinja hram – svetište – u kvartu Fushimi-ku. Jedno od najstarijih shinto svetišta u Kyotu. Nije joj se svidjela ta ideja. Ipak, htio sam s njom prošetati galerijama nadsvođenima tisućama grimiznih toriija (vrata) koji vode prema brdu i koji na vrhu, što je neobično za shinto svetište, pokazuju najsvetiji predmet vidljiv svima: zrcalo.
‘Može’, rekla je napokon, ‘Može. Ako ti to želiš.’
Zvučalo je to gotovo ravnodušno, kao da je predosjećala da će tamo nešto sigurno poći po zlu, nešto čemu se unatoč tome nije htjela opirati. U skladu s Nishidom: moraš dopustiti suprotnostima da stoje ravno jedna nasuprot druge.
Bilo je nešto psihodelično u tome. Taj dugi, crveni prolaz u kojem se jedino čuje vjetar i gdje se sve što oči vide pretvara u crvenu, narančastocrvenu, grimiznu i naposljetku kao krv crvenu boju.
‘Moj je otac bio u japanskom koncentracijskom logoru.’
Izletjelo mi je iz usta prije nego sam toga bio svjestan, poput podrigivanja.
‘Zapovjednik je imao pik na njega. Zlostavljali su ga.. Ne svaki dan, ali skoro svaki tjedan. Ožiljci na leđima ostali su mu do kraja života.’
Rekao sam to zamuckujući. Pomalo poput redovnika tijekom suđenja, onog koji je podmetnuo požar u Zlatnom paviljonu. Iza toga nije stajala strategija, nisam želio razgovarati o tome s Ryoko, niti s bilo kim drugim u Japanu.
‘Moja majka i dvojica braće bili su u drugom japanskom logoru.’
Jesam li rekao ‘Jap Campu? Ili baš ‘ japanskom internacijskom logoru’?
‘Od veljače 1942. do kraja kolovoza 1954. Bili su oslobođeni nakon pada atomske bombe na Hirošimu.’
‘Znam.’
Zvučalo je to kao nešto što se podrazumijeva. Kao da mi se moglo iščitati s lica, kao da se nije premišljala ni sekunde. Šetala je polako dalje, na širokoj udaljenosti od mene. Između nas je bio sigurno metar. Više od toga sigurno ne – toliko je širok bio taj crveni prolaz.
‘Ništa ne ostaje tajna ovih dana. Guglano. Stoji u svim stavkama o tebi. Rođen nakon rata. Od roditelja koji su u ratu bili zatočeni u kampu na Sulawesiju, u Indoneziji.’
‘I tada nisi pomislila: s ovim se čovjekom više ne bih trebala viđati?’
‘Ako to tebi nije razlog da me izbjegavaš, meni je još manje.’
U međuvremenu smo napustili prolaz i silazili niz stazu. Sada bez osmijeha, gledala je ravno ispred sebe.
‘Neću pitati što je tvoj otac radio u ratu.’
‘Moj otac je godište 1940.’
‘Tvoj djed…’
‘Takve se stvari ne pitaju u japanskim obiteljima. Ako tvoj djed nešto o tome želi reći, to će i reći, ali ti to sâm ne pitaš. Nikad ne prozivaš starijeg zbog onoga što je u životu učinio, ostavio ili pogriješio. Stariji su sveti, bake jednako kao i djedovi. Jednom sam doznala nešto o Koreji. I Burmi. Drugo ništa.’
Busom smo se vratili natrag u centar grada. Sjedila je tako blizu mene da sam ju konačno mogao mirisati. Miris… da, miris čega?
‘Osjećam se zatočenom u Japanu.’ Govorila je tiho, kao da je nitko ne smije čuti. ‘Teško je to objasniti, tu i tamo se moram naći u društvu stranca. Nijemca, Danca, Francuza, Engleza, ali radije ne nekoga iz SAD-a. Osjećam se smireno kada pričam s tobom. Ili s drugim čovjekom tamnoplavih očiju koji se još redovito vraća u Kyoto i s kojim gotovo svakodnevno razmjenjujem poruke. Nemam hrabrosti živjeti u inozemstvu, vezana sam za mnoge stvari ovdje. Ali Japan doživljavam poput velikog zatvora. U Japanu se moraš ponašati tako japanski – to ne podnosim. Želiš li ti zauvijek biti Nizozemac? Preferirati samo nizozemske knjige, filmove, TV-serije, odjeću, namještaj? Ovdje kao žena ne smijem imati mišljenje. Barem nikakvo mišljenje koje se razlikuje od onoga što prosječna Japanka misli i daje do znanja. Japanka razmišlja poslušno. Nekoć sam bila udata. Razlog naše rastave bio je taj što me moj muž smatrao tvrdoglavom. U ovoj je zemlji užasno odudarati od prosječnog načina razmišljanja. Zvao me kurvom jer sam i u to vrijeme rado pričala sa strancima. Još nikad nisam spavala sa strancem, iako sam nekad za tim žudjela, no nikad se nisam usudila. Bojala sam se da će mi se to obiti o glavu. Od stranaca koje sam upoznala, bila sam sigurna da su vatreni u ljubavi, ali na nježan način. Nisam htjela preispitivati jesam li u pravu ili ne. Ovdje je ljubav propusnica za fizičko nasilje. Žudnja je tek žudnja za nanošenjem boli. Bez sumnje, strašno generaliziram, ali suprotno nikad nisam doživjela. Ipak – i ovo je opet jedno od mojih proturječja – ljepše mi je promatrati Japanca nego zapadnjaka. Način na koji Japanac hoda – muškarac, žena, mlad, star, nije važno. Način na koji se Japanac kreće, naklanja, ponaša – sve to radi mnogo elegantnije od Europljana. Barem izvana. Volim japansku odjeću, pa ipak radije oblačim suknju ili traperice i onda se smatram manje privlačnom. Nema ničeg profinjenijeg od japanskog pisma, a ja više gotovo ne uzimam kist u ruke, tipkam po tabletu. Nalazim se u dva svijeta i ne znam točno kojem od njih želim pripadati. Možda nijednom.
Nagnuo sam se blago prema njoj i sada jasno joj osjetio miris. Pomalo gorak, poput klinčića, ali ipak, kada sam malo dublje udahnuo, učinilo mi se da mirišem nešto slatko.
Sljedećeg jutra Ryoko se nije pojavila u francuskoj slastičarni, niti onog iza. Otišao sam iz Kyota bez rastanka s njom. Nije mi dala svoju email adresu, prezime joj nisam znao. Otišla je kao što je i došla: odjednom. Pretpostavljam da je bila previše iskrena sa mnom – lakše je živjeti s lažima i polulažima. Ili s izmišljotinama koje ti pristaju poput rukavica.
Nije mi nedostajala – i to sam teško mogao objasniti. Osjećao sam da me, baš poput Japana, na neki kompliciran način privlačila, ali sam se pretvarao da me živcira kako joj se ne bih predao dušom i tijelom. Ah, možda sam i ovo naučio od nje: da sve moraš prihvatiti. Voda tekućica nikad se ne okreće natrag izvoru, padajući cvijet nikad se više neće spojiti s granom.