Ispod toplotnog štita svemirske sonde Voyagera I nalazi se mikroskopski komadić leda. To je jedina kap vode koja nije isparila, ishlapila niti je otpuhana sa sonde u 43 godine, od kada je lansirana iz svemirske baze Cape Canaveral, zračnom linijom udaljena nešto više od 80 kilometara od Orlanda. Kapljica visi između dva ruba pukotine na brtvi koja štiti instrumente. Gotovo u sredini kapljice stanuje Hypsibius dujardini. Dugoživac. Vodeni medvjed.
Obilazak svih planeta našeg Sunčeva sustava nije godio malenom stvorenju. Temperatura oko Voyagera iznosi samo par Kelvina; jedini izvor topline je zračenje iz rezervi plutonija koje održavaju brod u pokretu. Led je toliko smrznut da više podsjeća na kamen. U kristalu leda dugoživac se polako isušio. Tijelo, niti pola milimetra dugačko, sastoji se od samo pet posto vode. Metabolizam više nije mjerljiv. Ali stanice nisu pretrpjele u ovom procesu. Životinjica je gotovo mrtva, ali ne sasvim. Može se oporaviti s malo vode ili vlage.
Nije poznato kako je ovaj Hypsibius dujardini dospio na Voyager. Životinjica nije imala namjeru dospjeti tamo, ako se to uopće može reći za jedan mikroorganizam. Možda je jednom od tehničara iz laboratorija za mlazni pogon nešto promaklo prilikom čišćenja sonde. Može biti da je jedan od njih životinjicu prokrijumčario na brod dok još nije postojala funkcija časnika planetarne zaštite koji mora voditi računa o svemirskom onečišćenju zemaljskim vrstama. H. dujardini to ne zna.
Od kada je osamdesetih godina prošla Saturn i obavila svoju planiranu misiju, sonda leti brzinom od 17 kilometara u sekundi u smjeru Oortovoga oblaka. Pluton se još smatrao planetom kada je sonda 2003. napustila heliosferu. U tijeku je rasprava o tome je li Voyager napustio Sunčev sustav jer još nije jasno gdje točno taj sustav završava. Rasprava koja se velikim dijelom vodi na temelju podataka koje sonda još šalje prema Zemlji.
H. dujardini nema oči niti frontalni korteks. Malo je vjerojatno da je životinjica bila svjesna ostalih H. dujardinija koji su tijekom lansiranja bili prisutni u kapljici ili da je primijetila kako su se ostali isušivali ili umirali zbog genskih mutacija uzrokovanih svemirskim pozadinskim zračenjem. Jesu li aminokiseline koje su curile iz njihovih ostataka bile dostatne hranjive tvari da životinjica preživi?
Termoelektrični generatori radioizotopa produžili su rad instrumenata na brodu duže nego se očekivalo. Ali 2025. će zalihe plutonija u sondi isteći i motori će se zaustaviti. Nakon 47 godina Voyager će prestati slati signale i nekontrolirano će plutati u svemiru. Po trenutnim procjenama sonda će dosegnuti Oortov oblak za 300 godina, prije nego provede još 30 000 godina prelazeći ga. Prvo s čime će se tada susresti galaktički je objekt GL -445 pored kojeg će proći na razmaku od jedne i pol svjetlosne godine. Gravitacija objekta na tom razmaku je preslaba da bi promijenila kurs Voyagera.
Neurološki kapacitet H. dujardinija je ograničen. Životinja nema mozak, nego snop živaca u leđima. Tijekom svoje evolucije, vrste su razvile zapanjujuću sposobnost za preživljavanje po cijenu bilo kakve sposobnosti opažanja. Stvorenje je izgrađeno isključivo da ne umre. Još ne.
Međuzvjezdani prostor oko Voyagera nije potpuno prazan, ali za svaki djelić materije postoji 10 000 bilijuna dijelova praznine. U ovom svijetu nema zvuka. Sunce je samo trunku sjajnije od ostalih zvijezda. Životinjica leti kroz prostor koji se ravnomjerno isteže u svim smjerovima koji postoje. Ne postoji gore ili dolje, naprijed ili nazad. Zbog stalne brzine sonde i nedostatka vizualnih referenci životinjica niti ne zna da se kreće. Od 17. kolovoza 1998. Voyager I je najudaljeniji objekt od zemlje napravljen ljudskom rukom, rekord koji se u skorije vrijeme neće oboriti.