Proljeće je. Vodeni pauk u rijeci bulji u pet silueta na nasipu. Ponekad se prelijevaju jedna u drugu, noge se pretaču u koljena, ruke u leđa. Četvero djece cupkaju u ravnoj liniji iza majke. Spuštenih ramena nosi veliki, slamnati Šešir pohabanih rubova. Vjetar im napuhuje jakne.
„Dođite mališani“, kaže im ne okrenuvši se, „sve moramo vratiti“.
Druga da prva u redu, tik uz majku dok iz dosade isprepliće svoj Rep prstima, detalj koji je pauku u rijeci zasigurno promaknuo. „Ne da mi se više. Voljela bih da možemo kući.”, uzdahnula je jače no što rijeka zapljuskuje nasip.
Suknja njene mlađe sestre prekrivena je smeđim flekama blata, ali ona vidi samo majčin Šešir u kontrastu s tamnoljubičastim večernjim nebom i zaboravlja gledati u svoja stopala dok joj se između otkrivenih nožnih prstiju uvlači blato. Tko još nosi sandale na ovakvom putovanju. Ona je Viša od ostalih tako da joj pogled dopire preko Repa, do smjera majčinog Šešira. Čvrsto drži ruku Mlađeg brace.
Na kraju reda hramlje najstarija kćer. Lijeva joj je noga duža od desne i zato hoda Šepajući. Doktor je rekao da će joj desna noga u idućih par godina sustići lijevu, ali njoj se nije svidio njegov humorističan ton niti prestrašeni smijeh Šešira na dosjetku. Ustala je i odšepala iz ordinacije kako ne bi svjedočila zamuckujućoj zahvali Šešira. „Napokon mogu odahnuti“, začula je Šešira kako mu se još povjerava.
Zbog hitre užurbanosti Šešira pauk bi ih mogao izgubiti iz vidokruga. Prije nego sunce zađe željela bi stići do brodske prevodnice na kraju nasipa gdje se skupljaju nasukane daske. Tri pravilno poduprete daske bit će dovoljne za miran san. Iduće jutro obitelj će obnoviti svoju kolibu.
Šešir se spušta niz nasip i počinje prikupljati daske koje plutaju u lokvama. Sestre si međusobno pomažu i pridržavaju Mlađeg da se spusti. Nagib je strm. Sunce zalazi.
„Pazi na leđa majko“. Visoka pogledava zabrinuto.
„Želim spavati, umorna sam.“ Rep se bezvoljno vuče po gornjem dijelu nasipa žaleći se kao da joj je obitelj kriva za nemirni san iako se za to samo rijeku može okriviti. „Ne želim biti ovdje.“
Šepava zakoluta očima i preuzme daske od majke. Visoka peca pribor za jelo i vadi vuneni šal iz lokve prebacujući ga u ruke Mlađeg. „Ne smiješ to govoriti sestro, ne misliš to. Mi sad ovdje živimo.“
„Sumnjam.“
„Nedostajat će ti.“
„Mrzim ovu rijeku.“
Pauk se od njenih riječi zacrvenio i rado bi se želio ispričati rijeci u ime Repa, da njena mržnja spram rijeke nije toliko duboka i ustrajna, da bi njegove isprike zvučale jalovima. Uostalom, nije razborito da se jedan pauk zamara ljudskim stvarima. Šepava namješta daske na ramena i priprema se za povratak. Ostatak družine brzo ju je sustigao, ali to je nije omelo jer je njihov teret lakši.
*
Proljeće je. Visoka se budi vriskovima uplakanog Mlađeg i izlijeće iz kreveta. Gazeći kroz vodu dolazi do njega i stavlja ga na leđa: „Čvrsto se drži.“. Nasuprot njoj pluta Šešir. Gleda prema gore i na rubu probijenog nasipa vidi Šepavu kako joj užurbanim pokretima signalizira da mora doći. Pokreće se osjećajući kako joj vjetar hladno puše po vlažnoj koži.
„Imaš li moj šešir?“, zapita Šešir sjedeći gologlava travi kraj Šepave. Usnama nježno stišće vlat trave. Šepava sjedi pet metara dalje. Lomi sitno granje popola. Ovdje, na vrhu nasipa, obitelj ima pogled na razjapljenu rupu koju je rijeka ove godine probila u nasipu. Voda šumi od netom oslobođene sile. Jedna daska nestaje u vrtlogu. .
„Kakav peh“, kaže Visoka neodlučno.
Šešir češka glavu. „Imaj nade, dušo. Sad ovdje živimo.“
„Zar ne možemo ništa učiniti? Mlađem ovo jako teško pada.“
„Obnoviti“, odbrusi joj Šepava. „Tako to ide.“
„Ali zar ne bi voljela da je drugačije?“
„Ali nije drugačije.“
Rep ustane i počinje vikati: „Hoću se preseliti!“ Šuta prikupljeno granje u zrak, polomljene grančicu sporom vrtlogu padaju na pod dok joj vjetar lomi glas. Šešir je ljuta.
*
Proljeće je. Četiri figure paze kuda gaze, a petu nose sa sobom u naručju. One šeću uzvodno da bi bolje upoznale tu rijeku koja ih sve ove godine uznemirava. Koliba im je po tko zna koji put opet djelomično potopljena i Visoka pokušava razumjeti zašto nasip stalno propušta na istom mjestu, na njihovom mjestu. Šešir gunđa da Rep mora požuriti dok je ostali prate u stopu. Visoku veseli što je cijela obitelj u pokretu da bi podržali njen istraživački pohod i pokušava uhvatiti majčinu ruku, no majka joj nakratko stisne prste i ubrzo pusti . Visoka zubima odgriza vrh nokta. Pletenica ju gleda s gađenjem.
„Što misliš da je posrijedi?“ Visoka se osvrće.
„Ne znam. Pretpostavljam da rijeka dolaskom proljeća odjednom nabuja jer se sve otapa.“
„Da, ali zašto probija kod nas? Zašto ne kod susjeda?“
„Ne znam.“
Šepava mrzovoljno dobacuje: „Ovo je gubitak vremena. Moramo kući. Moramo obnoviti kolibu.“
„Sve ovo je gubitak vremena“, odbrusi Rep natrag, „želim otići.“
Visoka grize drugi nokat dok promatra kako Šešir grabi Rep za ruku i sikće u uho da mora paziti što govori, inače će biti svega.
Kraj njih proleprša list johe. List je ugledao oluju koja će obitelj u najkraćem roku smočiti do gole kože. Ipak, list nije ustuknuo pred nadolazećim kapima već nastavlja veselo lepršati ususret tami i od užitka zbog predstojeće promjene radi salto . Pri prvom udaru munje raspršuje se u karbonizirane komadiće.
„Oluja!“
„Djeco, tražite drvo, moramo se skloniti.“
„Drvo? Je li to pametno?“
„Na otvorenom polju ne bismo smjeli..“
„Ovo nije otvoreno polje. Napravite kako sam vam rekla. Hajdemo, tamo ispod johe.“
Ostatak lišća johe nedvojbeno se manje veseli životu. Boje se avanture koja je za njihovog brata završila bljeskom, čvrsto se drže svoje grane i drhture. Šešir se stisnula uz Mlađeg da ga utopli. Cijela je obitelj smočena. Dugi, raspušteni pramenovi Šeširove kose prilijepili su joj se uz čelo. Šepava se oslanja na Visoku, a Rep se stišće uz koru stabla dok lijeva kao iz kabla. Obala rijeke pretvara se u neprohodnu močvaru. U blatu nastaju vodeni žljebovi koji se međusobno isprepliću, proširuju te slijevaju u rijeku.
Rep psuje sumornu rijeku koja joj je tako otežala život. Gledaj kako teče. Gledaj kako buja. Ova smeđezelena zmija gmiže kroz krajolik i guta sve pred sobom. Proždire telad, a da se ne uguši jer može razjapiti čeljust, oblizuje si usta i izrasta novu glavu. Zašto uvijek na istom mjestu probija nasip? Visokoj se čini da je to pitanje, a Repu konstatacija. Događa se: pazi, opasnost od utapanja, bježi odavde. Njena obitelj ne želi slušati.
*
Proljeće je. Mlađi se utopio.
*
Proljeće je. Šešir sad nije slamnati, nego od crnog filca jer joj to bolje paše uz crnu svilenu bluzu. Visoka je odjeću našla u dućanu rabljene robe u selu. Šešir je nevoljko obukla novu odjeću , dok su njene kćeri odobravajući kimale. Šepava je sjedila i igrala se sa žabom. Seljanka koja je Šešir i Pletenicu trebala prevesti do vijećnice, dovezla se svojim kombijem do dvorišta pred kolibom.
Šešir kucka prstima po pultu na recepciji. Recepcionarka je nestala prije petnaest minuta kako bi pozvala općinsku službenicu koji je nadležna za nasip. Šeširova usta su presahnula. Iza šaltera stoji velika fuksija koja se presavija preko šaltera prema satu. Listovi su joj beživotni. Svaki dan recepcionarka prolije svoju ohlađenu jutarnju kavu u zemlju.
Iza nje u čekaonici klonulo sjedi Rep u mekanoj fotelji i uzima sa stalaka letke koji je najviše zanimaju, savija ih i pravi od njih ljiljane. U krilu joj drži buket: „Skrb za invalide. Što se mijenja za Vas?“, „Društveni centar“, „Gradonačelnik također odlazi u kupovinu“. Stolica škripi. Sestre su ostale doma.
„Gospođo. Hvala Vam na strpljenju“
„Da.“
„Želite li kavu?“
„Ne.“ Sjedaju za dugi stol preko puta recepcije. Na stolu stoji umjetni buketić ruža, kartonske čaše i prazan vrč. Općinska službenica svakih par minuta pogleda preko njenog ramena.
„Recite. O čemu se radi?“
„Nasip još uvijek propušta.“
„Ah, da. Upoznati smo s problemom. Radimo na tome, ali u ovom trenutku..“
„Ma kako?“, Šešir je izgubila svoje inače neiscrpno strpljenje.
„Imamo jako puno posla s proračunom koji..“
„Tako je već godinama.“
„Hoćemo li zajedno pogledati urbanistički plan za sljedećih pet godina?“
„Ne.“
„Gospođo, rado bih vam željela pomoći, ali morat ćete mi reći kako vam mogu pomoći.“
„Nasip probija. To vam kažem.“
„Nažalost, općina ne može sve istovremeno. U ovom trenutku…“
„Zašto?“
Rep ih promatra s izdaleka. Grčevito teže šake, prstima stišće rukohvat stolice, udiše. Ustaje i probija se tik do službenice. Pruža joj ruku ne skidajući pogled.
„Dobro jutro, ja sam joj kćer, mogu li i ja nešto reći?“
„Dakako. Službenica je zataknula pramen kose iza uha.“
„Razumijem da općina nema više novaca za učvršćivanje nasipa, ali pitam se postoje li sredstva za obitelji koji trpe štetu zbog godišnjih proboja nasipa. Pritom želim naglasiti da naša kuća svake godine poplavi. Obnavljanje je skupo.“
Službenica se s olakšanjem osmjehne, jer se pojavio netko tko govori njenim jezikom. Ramena joj se opuste. „Razumijem.“
„Postoje li sredstva koja bismo mogli zatražiti?“
„Zašto bi takva sredstva postojala?“
„Događa se svake godine.“
„Vi ste jedini.“
„Oh.“
„Zašto se onda iznova vraćate na nesigurno mjesto?“
Rep šuti. Šešir ovlaži usta i progovori. „Tamo živimo.“
„Ne možemo vam pomoći, gospođo, ako namjerno tražite opasnost.“
„Opasnost.“
Službenica općine rukom prijeđe površinu stola i pokaže svoje nalakirane nokte. „Ima nekoliko krasnih stanova u okolici. Spremni smo vam iznimno izići ususret pri preseljenju. U ovom smo trenutku jako zaposleni s projektom ‘Zelene..’ “
Stolica je zaškripala, Šešir se odgurnula od stola i zgrabila kćer za nadlakticu. „Pođimo dijete“.
*
Proljeće je. Stablo jabuke u cvatu savija svoje sjenovite grane iznad obitelji koja zavaljeno leži na travi okružena korijenjem stabla. Visoka priča o kravama na livadi u blizini brodske prevodnice koje su se očito nedavno otelile. Šepava ne može mirno sjediti. Izvlači mokre daske iz rijeke, stavlja ih na leđa i ispušta ih pored stabla jabuke uz glasan zveket. Usred priče Visoka se zagrcne na komadić cvjetnog pupoljka i Šešir joj se krene smijati. Sporim pokretima plete Repu kosu. „Djeco dođite sjesti. I ti isto.“
U daljini riječni valovi zapljuskuju drvene daske na kojima vodeni pauk nakratko zasurfa. Zadovoljno pozdravlja omiljene siluete na nasipu i zaranja u rijeku u lov. Iako lovi plijen pod vodom, ulovljene insekte zatim uvijek izvlači na kopno. Pauk se hrani na suhom.