Počinjem brže pedalirati osjećajući kako mi vjetar dodiruje kožu i mrsi kosu. Buka automobila čini se tišom. Vozeći se ovom malenom ulicom imam osjećaj da se mijenja boja neba. Zrak je također drugačijeg okusa, kao da sam na nekom drugom svijetu.
Ovu ulicu poznajem jako dobro, to je ulica u kojoj sam odrastao. Ovdje sad uglavnom žive stariji ljudi, a kad ih vidim, smanjim brzinu pedaliranja da ne bih svojom mladosti i snagom previše odskakao.
Većina kuća koje se ovdje nalaze još uvijek odišu mirisom moje mladosti. Imaju velike vrtove ograđene niskim zidovima, a iza velikih prozora proviruju bijele zavjese svezane u snopove poput duge djevojačke kose obavijene čipkanom vrpcom.
U ovo vrijeme može se osjetiti miris začina i kuhane riže. Miris mog djetinjstva. Pedalirajući ovom ulicom imam osjećaj da se svakim okretom vraćam par godina unatrag, a svijet se nezaustavljivo smanjuje.
Vidim ga.
Osjećaj prepoznavanja isti je kao pri susretu s prvom tetom iz vrtića . Nalazi se između zidova od ilovače i gleda me ponosno. Zaustavljam se tik do zida i naslanjam na njega bicikl.
Premještam naramenicu torbe da leži na trbuhu dok čuturicu. Trznem bicikl koji put da se uvjerim da neće pasti. U jednoj ruci držim čuturicu, a u drugoj čvrsto sic od bicikla. Sjedam na sic i polažem bradu na zidić koji je sad nešto niži od mene. U tom sam ga trenutku ugledao u punoj raskoši, blistao je.
Gorki miris nezrelog oraha škaklja mi nosnice. Ovaj je orah bio omiljeno stablo svoj djeci iz kvarta. Smatrali smo da je ovaj orah najbolje, najzelenije, najveće i najljepše stablo svijeta. Uvijek smo se pitali kakvog bi okusa bio plod tog najboljeg stabla.
Stablo se nalazilo u vrtu kuće crnokose krojačice Daye. Gospođa Daye živjela je samotnjački i bila zaljubljena u svoje stablo. Brinula se za njega kao što se brinula za nas.
Bila je ljuta na nas kad bismo sjedali na zid ili gađali stablo kamenjem. Tada je obećala da će nam svake godine pokloniti šaku-dvije oraha. Nalazili smo ih iz godine u godinu zapakirane ispred ulaznih vrata.
Daye je postavila ljuljačku na stablo. Smjeli smo se ljuljati sve dok stablo ne bi počelo vikati i zapomagati.
Nikad nismo razumjeli na što je mislila pod gunđanjem i jaukanjem stabla, niti smo ikad išta čuli. Ali katkad, pri igri i ljuljanju, Daye bi zavikala da se stablo žali kako se umorilo.
Kad bi Daye to kazala morali bismo ubrzo prekinuti igru i krenuti kućama. Ako ju nismo odmah poslušali, došla bi u vrt i potjerala nas dalje od stabla.
Koji put bi ju za vrijeme ljuljanja vidio kako nas promatra kroz napola rastvorene zavjese, sjedeći za šivaćom mašinom. Gledao bih kako iza velikih prozora koji gledaju na vrt pozorno promatra svoje stablo.
Nakon našeg igranja odlazila bi stablu i mazila ga poput konja, pjevušila i pričala mu. Daye je inače uglavnom šutjela, ali je svom stablu imala puno toga za pripovijedati. Jednom sam načuo kako govori da ljudi ne slušaju i da je ne mogu razumjeti. Da se ljudi od stabala moraju učiti slušanju i strpljenju. Ako ljudi, poput stabala, ne ostanu ukorijenjeni u tlo sok se ne smijene godišnja doba, neće razumjeti plodove vlastitih života.
Otvaram čuturicu i prebacujem je preko zida pokušavajući održati ravnotežu. Prolijevam nešto vode na tlo koje obgrljuje korijen stabla i čvrsto ga drži poput dragocjenog blaga. Pogledom pratim svaku kapljicu ne bih li se uvjerio da dobro vršim svoju dužnost jer znam da Dayeino stablo tijekom dugih i sušnih ljetnih dana treba vode. Posljednje kapi raspršuju se o koru stabla.
Gledam vrt. Na ciglama oko prozora nakupio se talog bijele prašine. Čujem vrevu djetinjstva, svoje prijatelje i glas gospođe Daye. Ali glas stabla nikako, on je za mene bio i ostao nečujan. Na dan smrti gospođe Daye uzaludno sam sjedio sat vremena uhom naslonjenim na koru stabla kako bih čuo njegov vrisak ili plač.
Promatram velike zatvorene prozore bez zavjesa. Lagano povlačim ruku sa zida i sjedam na bicikl. Užurbano pedaliram zatomljujući misli o tome koliko dugo će još ova kuća, ovaj vrt i ovo stablo ovdje stajati.