Potonula

Bio jednom jedan čovjek koji je imao previše misli. Imao je toliko misli da nije znao što bi s njima. Sabirao ih je dok mu se glava gotovo nije raspuknula. Onda bi ih zaboravljao tako što bi naporno radio koliko je god mogao. No na kraju dana, kad bi podigao glavu s onoga što je radio i vidio da je jedini ostao u uredu, misli bi oživjele, plesale, borile se i vrištale tako glasno da ga je to izluđivalo.

Jedne večeri dok je vozio kući s posla, misli su mu se tako divljački borile da je slučajno sišao na krivi izlaz s brze ceste. Nepoznata cesta ga je vodila kroz gustu šumu sve do nekog jezera. Tako je, eto, stajalo tamo: okruglo i mirno. Drveće bi se ispriječilo svakom naletu vjetra pa se površina jezera nije mreškala.

Čovjek je izašao iz auta i došao do obale jezera. Kad je pogledao dolje, ugledao je svoje izokrenuto lice kako ga promatra. Sagnuo se i položio ruku na obraz svoje preslike. Odraz se namreškao pri njegovom dodiru, no čovjek nije povukao ruku. Voda je bila hladna i glatka. Dozivala ga je.

Skinuvši cipele i sivo odijelo, nag je kročio u jezero. Krugovi su se širili od njegova tijela do obale na drugoj strani. Čovjek nije razmišljao o tome što radi, nije mogao: u njegovoj prepunoj glavi nije bilo mjesta ni za jednu novu misao.

Koračao je dalje sve dok nije nogama jedva dirao dno. Sunce je polako zalazilo, a na nebu iznad njega su se prelijevale sve boje, od narančaste do ljubičaste. Drveće koje ga je okruživalo stopilo se u zbijenu crnu masu. Okrenuo se na leđa, zatvorio oči i plutao. Teško mu je bilo reći koliko je dugo tako ležao na vodi, no kad se probudio, glava mu je bila prazna.

Sljedeći dan na poslu, osjećao se mlad i nov. Zaboravio je kako je to samo upaliti računalo bez osjećaja kao da mora odgurnuti betonski blok. Činilo se da se hrpetina papira postupno smanjuje kad je prionuo na posao. Misli su navirale, ali ne u prevelikoj mjeri, ostavljajući time dovoljno prostora.

Samo što nove misli nisu nestajale. Prikupljao ih je i za par tjedana se opet našao na jezeru. Bez oklijevanja je skinuo odjeću i kliznuo u vodu. Oči je ovaj put držao otvorene i dok je večernje nebo nad njim mijenjalo boju, osjećao je kako mu misli iz glave tonu jedna za drugom. Našavši se opet na suhom, udahnuo bi pa izdahnuo, udah, izdah. Kao da ništa nije bilo.

Otada se vraćao svakih nekoliko tjedana. Misli bi musvaki put odlepršale iz glave. Ostajale bi ležati na dnu, drhtureći, ali preslabe da se ponovno vinu na površinu. Nastavio je ulaziti čak i kad se bližila zima, a voda postajala sve hladnija. Tek je pojavom ledenog pokrivača odustao i ostao na obali.

Zima je u odnosu na prijašnje bila kratka, no ne i njemu. Radio je napornije nego ikad da ne čuje svoje misli. Ipak, što su dani bili duži, to je glasnija bila skrika i ples u njegovoj glavi u trenucima kad je vladala tišina.

Čim su se visibabe probile kroz mračnu zemlju, čovjek se zaputio k jezeru. Hladnoća mu se bockala kožu i mrtvila nožne prste, no voda ga je pohlepno gutala. Čim mu je glava dodirnula površinu, iscijedio se.

Na dnu jezera ležale su usnule stare misli. Jedva da su se i pomaknule cijelu zimu, ali nove misli su ih probudile. Rojile su se jedna oko druge i dno jezera pretvorile u oblak uskovitlane kaljuže.

Borile su se sve jače i jače te odjednom vinule uvis, prema čovjekovom tijelu. Zgrabile su ga za prsa i noge. Pokušao se osloboditi, no nije mu išlo. Misli su ga se čvrsto zgrabile. Osjetno crne i oštre, baš kao i kad su mu bile u glavi. Grabio je rukama oko sebe, no jedino što je mogao rukom napipati bio je hrastov list. Čvrsto ga je zgrabio bez razmišljanja. Uspio je nakon toga samo još jednom udahnuti prije nego ga je odvuklo pod vodu.

Hladnoća mu je, bockajući ga u znak dobrodošlice, odjednom prodrla ravno u pluća. Nije vidio ništa, a misli su pak bile posvuda. Nije ih mogao obuzdati ma koliko se trudio. Jurcale su oko njega, prebrzo i preglasno da bi ih razabrao.

Pokrivši dlanovima uši kako ih ne bi morao slušati, osjetio je odjednom između svog dlana i obraza onaj hrastov list. Pred očima je vidio kako je taj list čitavu jesen i zimu gledao svoju braću i sestre kako otpadaju, sve dok on jedini nije ostao visjeti. Održao se do zadnjeg, i to ključnog trenutka.

List ga je malo bocnuo i čovjek se smirio. Pustio je da mu se misli kovitlaju dok je tonuo sve dublje. Čekao je dok leđima nije dotaknuo dno i onda se otisnuo. Preostalim snagama zaplivao je prema površini.

Misli su ostale iza njega.

Čovjek koji se dovukao na obalu bio je prazan. Ispražnjena ljuska jajeta. Više se nije mogao sjetiti kako je stigao kući. Razbolio se tako jako da tjedan dana nije mogao ići na posao.

Čim se oporavio, uokvirio je hrastov list i postavio ga na svoj radni stol u uredu. Često bi ga pogledavao prije nego što bi ga podvrgnuli prosudbi učinkovitosti ili kad bi se neki od kolega hvalio svojim brojkama na kraju tromjesečja ili povećanjem plaće.

Klonio se jezera.

Nadao se da će potonuće nešto fundamentalno promijeniti, ali bilo je prejednostavno zanijeti se tom idejom. Dani su se nizali jedan za drugim po običaju, a njegova glava je bila sve punija i punija. Nakon pola godina, bacio je pogled na list i nije vidio ništa. Samo jedan mali smeđi list u preskupom okviru.

To je bilo taman prije nego su krenule kiše.

Nitko nije očekivao kišu, tek tako se spustila. Tolikom jačinom da se činilo da je netko nožem proparao nebo kako bi se sva ikad nakupljena kiša mogla odjednom obrušiti na zemlju. Čovjek je spojio dlanove i takve ih isturio kroz prozor ureda. Za minutu se nakupilo vode do ruba prstiju.

Povukao je ruke nazad unutra i nastavio gledati u vodu koja se ljuljuškala sve slabije dok se na koncu nije umirila. Preplavio ga je nalet čežnje. Nagnuo se naprijed i zario lice u dlanove. Voda se prolila na pod, cijedila se u kapima niz njegov vrat, u odijelo. Ubrzo se uspravio i ogledao oko sebe da utvrdi je li ga tko vidio.

Onaj dan kad su kiše konačno prestale, pogledao je kroz prozor i primijetio da je podnožje svijeta odsječeno. Ponori nisu uspjeli odvući svekoliko vodu, rijeke su se prelile van korita te je voda mirno počivala na ulicama. Vidjeli su se samo vrhovi kuća i stabala.

Čovjek je vikao, htio je prisloniti hrastov list na obraz. No okvir je stajao na stolu, a između njega i stola je bila voda.

Primirio se i osvrnuo oko sebe. Nije mogao ni ostati tu, u toj kući bez podnožja. Nije mu bilo druge. Odjenuo se i kravatom svezao kovčeg za gležanj. Zatim je otvorio prozor svoje spavaće sobe i bacio se. Voda je bila prohladna i glatka, kao i prvi put u jezeru. Nije se usudio glavu spuštati ispod površine pa je oprezno plivao. Donekle mu je i išlo, poneki val bi mu tu i tamo odnio kakvu misao.

Stigao je do svog ureda i učinio ono što je morao. Tek se te večeri, kad se opet vratio kući i stavio sušiti odijelo, pomirio s novim stanjem stvari.

Tako je otada nadalje svaki dan plivao na posao. Nastojao se opirati vodi, ali katkad bi joj se samo prepustio. Tada bi se okrenuo na leđa. Jedna noga bi potonula nešto dublje pod težinom kovčega, no on bi nastavio plutati. Sam, dok bi mu misli tonule na dno.

Razmišljao je kako ne bi bilo zgorega kad bi uvijek otplutao nekamo drugamo i ostavljao misli na različitim mjestima. Ili još bolje, mislio je ponekad, da otpliva daleko. Da samo ode i više se ne vrati.

Ipak, na kraju mu je i ta zamisao napustila glavu, i potonula.

EN | HU | NL| PL | RO