Pišem ti u očima
kada te slušam
kada se smiješ
uzdižem pjesmu svoju
između pukotina dana
podižući košaru za rublje
stavljam rime
s tvojom dekom na
uglove, savijene ispod madraca
utiskujem metaforu
na tvoje čelo
i obećavam ti još nekoliko usporedbi
potom ti zatvaram vrata
i ostatke svoga dana
lagano
prikupljam
u tvojoj kutiji s igračkama
djelić misli na štriku za rublje
mrlja od noža u zdjeli
večer je poput jutra poput prethodnog dana
sve ima svoje mjesto
no na papiru ne piše ništa
Ništa ne piše na papiru
ali zidovi odjekuju gugutom tvog smijeha
nikome ne mogu pokazati koliko naporno radim
no mir tvog tijela govori mi da ti je lijepo
ništa ne piše na papiru
riječi lebde pored popisa obaveza
tijekom zalijevanja biljaka
između čestica prašine na lajsnama
iza kauča
nema životopisa za pjesnika bez pera
koji magijom upravlja trenucima
iz svake kaše stvara pjesmu
ne postoji životopis za moj najveći uspjeh:
bezuvjetnu ljubav
ego na zadnjem mjestu
moda i frizeri uvijek odgođeni
osjećaj da se moram braniti kada kažem da ne tražim plaćeni posao
nalazim trenutak za dobronamjerni osmijeh na ulici
sustižem te svaki dan nakon prvog mjeseca škole
kod semafora s tvojim bratom u dječjim kolicima vrtim ideje o novoj pjesmi
život me tjera da ponovno zaboravljam
jer ništa ne piše na papiru
no imam oko
za lebdeću riječ
njen put
prije nego što se zapiše
cijeli dan gledam
i kušam
strukturu
na jeziku
imam ticala
koja vijugaju
do svakog vanjskog zida
riječi se sudaraju s njim cijeli dan
osjećam kako se tresu
izoštravaju moj dodir
i znam kako si
nekad uletim u zamku
povjerujem da sam bezvrijedan jer na papiru ne piše ništa
nigdje ne mogu pokazati koliko sam cool
osim osjećaja i znanja da radim ono što je dobro za mene
tada duboko uzdahnem
pomazim strofu preko tvoje glave
uzdahnem prazninu samo osmijehom
savijem ravne kutove tvoje dekice
i pomislim:
život nije poput papira
već poput mojih lebdećih riječi