Nisam trebao nikoga da me utješi. Seratoru nije bila potrebna pomoć, Zeko je bio i više nego sposoban brinuti o sebi. Kreštavi glasovi dopirali su niotkuda i izrugivali me: kako si slab, kako mlitav, kako krhak, kako plah i tankoćutan. Htio sam da okončaju taj tulum zulum u mojoj glavi. Vikao sam i tulio, a moje slane suze su nagrizale bolne rane koje sam dobio od Emrea na dar. Svaka kapljica mi se zavukla pod kožu.
Dok sam se tako izvijao po podu, pojavio se tamni, svenatkrivajući oblak koji, ne samo da je zapriječio sunčevu svjetlost, nego je i priveo kraju groznu zabavu u mojoj glavi. Oblak iliti divovsko razjareno oko koje me natjeralo da očeličim. Pridigao sam se, no jak vjetar me pokosio nazad na zemlju. Različite munje su se odbijale o oblake da bi onda nestale u ogromnom oku. Od boli u ušima koju su mi zadali silni gromovi, zapao sam u neki oblik transa. Prvo sam začuo nekakav zvučni signal, a onda mi je umirujuće šuškanje pomoglo da sve zaboravim. Je li mi Bog davao neki znak? Da nije možda bio ljut? Prolom oblaka je isprao prljavštinu i suze. Je li me Bog pokušavao utješiti? Naravno da jest, ja sam poseban. Bog ima plan za mene. Raširio sam ruke i pustio da me oblije voda s nebesa, sreća mi se konačno osmjehivala, makar samo nakratko, kapi kiše su mi se kradomice slijevale u uši kao mali vražićci. Izluđivali su me njihovi užasni glasovi.
Mama! Jedino me ona razumjela. Jedino me ona mogla zaštititi. Htio sam ležati kraj nje i s njom podijeliti suze.
“Stižem, mama!”
Skakutao sam do kuće kao umiljati zeko, mokar do kože.
Čekao sam na znak od Boga, ali očito mu je trebalo malo vremena. Zatvorio sam se sa svojim znate-već-čim kao jedinom utjehom na tri mjeseca, uz mamino konstantno zanovijetanje u pozadini. Nije ju baš bilo briga za mene. Odakle joj sva ta tuga? Još sam uvijek maštao o Gorostasnoj Njegovateljici, nadajući se da će doći pameti. Iako sam često viđao Emrea kako odlazi sa zelenim celerom i vraća se s primjerkom njenog divovskog donjeg rublja u funkciji plašta. Mučitelji su se smijali, držali su me za bijednog luzera koji se nije mogao ni obračunati s Emreom kako spada. Jedino im je šećer mogao začepiti usta.
Leyla je bila moj oslonac, a ipak sam ju tretirao kao roba. Svaki dan mi je donosila tanjur špageta s umakom od rajčica. Donosila bi kockice šećera, temeljito čistila moju sobu i prala ručnike na ruke jer nije znala koristiti perilicu rublja. Svaki dan bi pokucala kako je i red, pričekala na moje “naprijed” i spustila zdjelu svježe pripremljenih špageta s umakom od rajčice na krevet. Sve dok mi ne bi prisjeli špageti i njena prisutnost. Uzeo bih zalogaj i ispljunuo ga.
“Bljak. Kako odvratno.”
“Malo su se raskuhali, ali grijeh je bacati hranu”, rekla je Leyla.
“Zašto si ih ostavila da se tako dugo kuhaju? To je tvoj jedini zadatak, jedino to moraš znati, i ti uspiješ i to uprskati.”
Moj duboki gnjev ju je preplašio. ”Upravo sam okupala mamu. Mogao bi se i ti okupati ili otvoriti prozor. Planirala sam oprati tvoje deke, ali činile su se tako prljave da sam ih na kraju morala spaliti.”
“Što si učinila?”
“Svakakve beštije su puzale po njima, beštije kakve čak ni na televiziji nisam vidjela. Pobrinula sam se da ne pokupimo kakvu infekciju iz tog tvog rusvaja, a ti samo zvocaš.”
“Još si i jezik razvezala. Odnesi te špagete i pripremi neko pristojno jelo.”
Nije se dala samo tako otjerati. “Pomagala sam ti jer sam mislila da tuguješ zbog tatine smrti. Ti si obični egoist. Glava kuće? Već mjesecima ne radiš ništa. Jesi li znao da Billy svaki dan pere suđe? Jesi li znao da je on taj koji usisava? Riba podove, i to na koljenima. Kad ga vidim kako cijedi krpu iznad kante s kapljicama znoja na čelu, preplavi me ponos. Billy je pravi muškarac, a ne mrtvo puhalo kao ti. Jesi li znao da nitko ne zna oribati pod da se tako sjaji kao kad ga Billy oriba? Čak ni mama. Dok ti, s druge strane… ”
Pljuska dlanom moje ruke.
“Aaaaaaaaaaaah, smradu jedan!” vrištala je Leyla.
Pokrio sam rukom svoj znate-već-što kako me ne bi mogla udariti u prepone. Bijesno me pogledala pa mi je okrenula leđa.
“Brat ti se zove Bilal, a ne Billy. Neka mi špageti budu gotovi za petnaestak minuta ili napravi lazanje, s puno slojeva.”
Pružio sam Leyli priliku da ispravi svoje pogreške. Trajalo je duže od očekivanog i pomalo sam gubio strpljenje. Ima da slušaju glavu kuće!
Ponio sam se kao pravi otac, zgrabio sam remen od hlača i došepesao u kuhinju. Leyli nije bilo ni traga.
Bilal je klonulo sjedio na kauču i odsutno buljio u televiziju.
Skinuo sam remen, no nije reagirao.
Počastio sam ga odlučnim udarcem svog remena. “Zašto je TV upaljen ako ga ne gledaš? Znaš li koliko struja košta?”
“Dvjesto deset eura mjesečno. Stigle su tri kuverte od inkasatora za glavu kuće.”
Stigao ga je udarac. Bilal je zamucao kao tele. Još sam ga jednom udario i onda je vrisnuo kao djevojčica.
“Hoćeš i ti sad početi kao i sestra ti? Gdje je ta kuja, ili si pak ti ovdje kuja?”
Bilal me gledao zabezeknuto.
“Kako se zoveš?”
“Billy?”
Opalio sam remenom.
“Kako ti je ime?”
“Bilal.”
“I ja mislim. Znaš li napraviti špagete?”
Odmahnuo je glavom. “Ti?”
Od brutalnosti te jedne riječi kao da me sam vrag obuzeo. Baš sam htio još jednom dobrano zamahnuti remenom kad je mama dozvala moje ime. Odmah sam otrčao u njenu spavaću sobu.
“Da, mama.”
“Zečiću, ja sve čujem.”
Kako je mogla sve čuti kad je i sama tako glasno jaukala?
“Što si čula, mama?”
“Tvoju sestru i mog Billyja. I kako si se iskalio na njemu.”
“Aha, to.”
“Čim me prođe tuga, riješit ću to s tobom. Makar i bio umiljati zeko, ne dam nikome na svoju djecu.”
Prošli su me hladni trnci. Sjetio sam se kako je vješto rukovala nožem za krumpir dok se obračunavala s mojim ocem. Potajno sam se nadao da će ta tuga potrajati i nisam htio na to više misliti. Jesam li bio pregrub prema Leyli? Ipak joj je bilo tek deset godina… Žamor s ulice me naveo da pogledam van. U daljini sam vidio djecu koja galame. Jesu li bili na školskom izletu? Njihova učiteljica mi se učinila jako krupna. Tada sam shvatio: bila je to Gorostasna Njegovateljica. Emre se vukao za njom s još sedmero djece od kojih su svi bili za glavu viši od mog mladog susjeda.
Otvorio sam ulazna vrata ne znajući što bih rekao.
“Zdravo, Marokančiću, lijepo te je vidjeti. Imamo dobre vijesti, vjenčat ćemo se. Moj Emre ne kani ni časa časiti. Marokančić je pozvan, jelda?”
“Samo ako će doći sa skupim poklonom ili kuvertom punom para”, odvratio je Emre.
Zalupio sam vrata i duboko udahnuo nekoliko puta da otjeram Gorostasnu Njegovateljicu iz glave. Kvragu i ta opaka žena. Obitelj, to je ono bitno. Morao sam pronaći Leylu, utješiti je i reći joj da je i ona umiljati, dragi zeko.
Susjedi su podivljali. Emreov otac je puknuo, a onda je i majka eksplodirala.
Provirio sam kroz prozor i vidio kako Emre majci ljubi stopala. Licemjer je plakao kao kišna godina.
“Molim te, ona je dobra osoba. Zaista ne griješim. Čak će postati muslimanka. Njena djeca jedva čekaju da se preobrate.”
“Da, onda ćemo dobiti sladoled!” povikala su djeca kao u zboru.
Emreov otac je dovukao sina sa sobom u kuću. Vrata su se zatvorila Gorostasnoj Njegovateljici pred nosom. Stajala je tamo dok ju je sedam mališana vuklo za gigantsku suknju. Gorostasna Njegovateljica je postala gorostasni totem. Moja neobjašnjiva moć privlačenja navela ju je da se okrene u mom smjeru. Gledali smo se ravno u oči. Zavodljivi osmijeh. Trenutak dvojbe. Mahinalno sam zgrabio svoj znate-već-što i ispružio oba srednja prsta u zrak. Dobar pokušaj, glupa kujo. Propustila si svoju priliku. Ne igram više tvoju igru.
Dan za danom, svaki sat, svaka sekunda s njom bila je ispunjena ljubavlju. Život mi je bio istočnjačka pjesma sve dok najednom nisam više imao što voljeti. Promatrao sam prazninu i tminu s očevom vrelom krvlju kao jedinim uporištem. Kazna joj je bila to što sam ju ignorirao. Hodala je vodeći za sobom sedmero djece pod svjetlom zalazećeg sunca. Nije nam bilo suđeno, Bog je za nas imao druge planove. Kakva žena, ta Gorostasna Njegovateljica, ne samo prekrasna, već i preteška mnogim muškarcima da bi se s njom nosili.
Otišao sam sjesti kraj Bilala, stavio mu ruku oko ramena.
“Jesi li pronašao Leylu?” upitao je.
“Ne još, ali ne zamaram se time. Dobro će joj doći malo mira. Nije baš dobro otkad je tata umro, ali stvarno se ne brinem. Leyla je jako pametna, sestra nam je. Doći će. Inače će nam mama obojici dati po nosu.”
“Nisam ju ja udario!” povikao je Bilal.
“Nisi se ni zauzeo za nju, a znaš da je mami to još gore.”
Kod susjeda je bilo jezivo mirno. Čuo sam kako im se ulazna vrata otvaraju i zatvaraju. Netko nam je pozvonio. Bio je to Emreov otac. Čvrsto me uhvatio da se ne sruši.
“Znam da će ti nedostajati najbolji prijatelj, ali odlazimo zauvijek. Jednostavno moramo, koliko god nam to teško padalo. Moja najgora noćna mora se obistinila. Emre želi oženiti oronulu ulješuru. Možeš li vjerovati? Među svom tom svježom ribom, on odabere dotrajalu ulješuru s petero djece i dvoje unučadi. Baka? Babuskara? Nanu za nevjestu? Samo preko mene mrtvog. Odlazimo ovaj tjedan u moje rodno selo u Turskoj i više se ne vraćamo. Emre će se ondje moći oženiti mladom, lijepom, čestitom i neokaljanom djevojkom. Ako mu se ni to ne svidi, može uzeti i kozu. Radije to nego ulješura. ”
Bog je zaista bio na mojoj strani. Čak se nisam morao ni osvećivati. Emre si je sam iskopao rupu. Nisam znao da je zluradost tako dobar osjećaj. Potraje li ova sreća, sutra ćemo pronaći moju lijepu i dragu sestru pa ću joj reći da raskuhani špageti najbolje prijaju. Možda da jednom proba napraviti tajine ili pomfrit. Mogli bismo čak svi zajedno u zalogajnicu. Otišao sam u maminu sobu, poljubio je u obraz i pitao osjeća li se bolje. Usiljeno se nasmiješila. Nije zaboravila moje loše ponašanje. Svejedno sam legao pokraj nje.
“Ne plači, mama. I ti tati isto nedostaješ. On želi da budeš opet ona stara. Tko će se inače brinuti za nas? Ja ne mogu, ti znaš da sam ja samo zeko u svijetu vukova.”
Bio je mrak kad se zvono oglasilo. Opsovao sam u sebi, ustao i dovukao se dolje u polusnu. Bilal je već bio otvorio vrata. Pokušavao sam otrti san iz očiju. Dva policajca i žena podlih zelenih očiju, ošišana na gljivu. Držala je Leylu za ruku. Nabacio sam šeretski osmijeh, Leyla je isplazila jezik.
“Ja sam iz socijalne službe. Jesi li ošamario sestru?”
“Nego što,” odgovorio sam, potiskujući zijev.
“Zašto?”
“Zato što onaj koji nosi hlače u ovoj kući katkad mora unijeti malo reda.”
Žena je nešto zabilježila svojim dugim prstima.
“A ti se zoveš?”
“Zovem se Zakaria, ali zovu me i Serator ili Abu Batman, Wacko Jacko, a može i Zeko, kako vam drago.”
Živcirao sam je, zato me ignorirala.
“Kako se vi zovete, gospođo?”
Nisam mogao skinuti pogled s nje. Imala je lijepo, pticoliko lice s varljivim usnama. Skenirala je okolo sumnjičavih očiju. Bilal je stao pokraj mene, službenici su mu stvarali nelagodu.
“Gđa Janssens iz socijalne službe,” kazale su varljive usne. “Zar nećete ništa napraviti s tim škripavim vratima? Kakav grozan zvuk.”
“To je mama, plače za tatom. Nedavno je umro. Navikne se čovjek na tu buku, gospođo draga.”
Nasmiješio sam joj se svojim najzavodljivijim osmijehom. Gđa Janssens me prijekorno pogledala, odmahnula svojom ptičjom glavom i dala znak policajcima. Mene se više ništa nije pitalo. Očito im je sve bilo jasno.
Našu ukomiranu mamu su strpali u luđačku košulju i gurnuli je u drugi auto.
Leyla i Bilal su plakali. Mogao sam udariti gđu Janssens. Naučivši već da dobre manire katkad mogu izgladiti napetosti, nisam to učinio. To se zove poštovanje. Kad si glava kuće, onda možeš brata i sestru kažnjavati do mile volje, ali ne diraš nekoga na visokoj poziciji.