Nije sasvim jasno je li Barbie kakav hipi, starija sestra ili majka. Zato što Barbie može biti bilo što: stjuardesa, astronautkinja, predsjednica, mladenka. Barbike se može zateći u uredskim stolicama, kao i na koturaljkama. Barbie u vjenčanici je bestseler. Jedino u što Barbie nisu odjenuli je crnina za korotu. Ona može igrati svaku žensku ulogu, ali ne smije na sprovod. Kad sam izašla iz kuće u crnoj čipkanoj haljini, mama je rekla: “Nisi na modnoj pisti.”
U mrtvačnici gotovo nitko nije nosio crninu. Prekasno sam se sjetila da ne želim vidjeti otvoreni lijes, ali tamo je ležao Rico u moru ruža s laticama bez odsjaja. Rashladni uređaj je brujao, njegova je majka u prvom redu nečujno plakala. Iz nosa mu se slijevala plava boja od puknute vene, usne su mu bile plave, kao i linija okolo vrata. Pola ljudi na svijetu kaže da im je plava omiljena boja. Po sredini mrtvačnice, između Isadee i Louisa, ostala je jedna slobodna stolica na rasklapanje. Iako su bile ljetne ferije, skupilo se toliko ljudi da su oni pozadi morali stajati na nogama.
“Roditelji su čekali s njegovim ukopom dok se neki ljudi nisu vratili s odmora”, prošaptala je Isadee. “Zaista se predugo hladio”.
Njegovi roditelji ništa nisu pripremili jer je imao petnaest godina i činio se sretnim. Tko je htio nešto reći ili otpjevati, bio je pozvan da istupi. Na podij se popeo neki čovjek kojemu su se, unatoč tome što je prostor bio klimatiziran, lokne zalijepile za glavu. Dugme na košulji mu se otkopčalo na nezgodnom mjestu.
“Proteklih godina sam imao puno kontakta s Ricom Vermeerom. Kao njegov dermatolog, zajedno smo tražili rješenja za njegove akne i zadnjih mjeseci smo uspostavili pravi balans između lijekova i prehrane.”
“Istina,” uzdahnula je Isadee pokraj mene, “prištići su mu se malo bili povukli.”
“Rado bih da poslušamo jednu pjesmu koja me jako ražalosti kad pomislim kako je nepravedna. Imate tekst ispod sjedalica.”
Na papiru ispod moje stolice bio je otisak cipele. Vitraji na krovnom staklu su na podij rasipali kvadrate nalik Mondriaanovima, a dermatolog je raširio ruke u želji da nas sve uzme u naručje. Laura Pausini je svojim nježnim glasom pjevala “La Solitudine”, no mojim se ušima kroz cijelu izvedbu nametala verzija koju je otpjevao Paul de Leeuw.
“Ne želim da me lažeš, još manje da me varaš. Dvojba sada glas tvoj trga, voliš mene, ali i njega. Tvome odabiru približio se čas, izgubit će jedan od dvojice nas. Pobrinut ću se da tvoja odluka važi, naslušao sam se i previše laži.”
Stekla sam dojam da je to pjesma uz koju se možeš nositi s rastankom. Dermatolog je na podiju obgrlio sam sebe.
Slušala sam Lauru i mislila na Louisa kraj sebe. Bila sam spremna staviti ruku u vatru za njega, a u isto vrijeme sam znala da sve to jednog dana više neće biti ono pravo. Četrnaest godina mi se tada učinilo jednako daleko kao pet ili deset, sve stvar prošlosti, kao i moja osnovna škola koja mi je tada bila sve na svijetu, samo da bi kasnije značila tako malo. Nisam mogla prestati plakati pa sam potražila Isadeeine prste. Jednog ponedjeljka u osmom razredu, na moja je vrata ušao Rico i zatekao me kako bolesna ležim u krevetu, zavučena pod pokrivač i u strahu da ne zaudaram. Sjeo je u uredsku stolicu i dokotrljao se do mog jastuka tako da sam gledala točno kroz nogavicu njegovih kratkih hlača. Dlake na nogama, crvene bokserice, pokušala sam mu vidjeti i pimpek. Pričao je o Harryju Potteru.
“Što te to boli?”, napokon je upitao.
“Svake godine sam tjedan dana bolesna,” rekla sam. “Sada je taj tjedan.”
“Možeš li ti uopće markirati ako ti je otac liječnik?”
“On im je i javio da sam bolesna. Drago mu je kad zna gdje sam.”
“Ja nikad nisam bolestan”, rekao je Rico. Vrh nosa mu je bio izgreban od češkanja. Obraze mu je prožimao vulkanski krajobraz od crvenih i crnih prištićavih krasta. Ne plavih.
Posjevši se na moj krevet, upitao me je li ikad bilo dana kad mi se nije dalo ići u školu.
“Ako ti se već sad ne da ići u školu, što će biti kasnije kad dođu posao i obitelj?”
“A tebi to ide, pronalaženje volje?”
“Ne vidim što bih drugo trebala.”
“Bi li ikad mogla biti jedna od onih prostitutki koje dolaze na poziv?” upitao je i zarumenio se između prištića. “Mislim, zar nije da one kažu nešto kao dala bih ti, navečer na televiziji. Da li se tebi pokušati s nekim?”
“Bolesna sam,” rekla sam, “moram spavati.” On je nato ostao sjediti: “Meni se ne da biti ovdje.” Zagnjurila sam glavu pod deke i čekala dok ga nisam čula kako ustaje. Nakon njegove vizite, u posudi za olovke na radnom stolu stajala je ruža.
Kod Louisa doma je bilo tiho. I pogreb je protekao u tišini, iako su svi među sobom tiho razgovarali. Izražavali su sućut, a mislili su “u kurac ” ili vrištali bez glasa, i tako stalno. Ricova majka mi je pružila najmlitaviju ruku ikad.
“Prostor za ranjivost,” čula sam mamu kako preko telefona govori nekoj gospođi iz udruge za potporu ženama liječenim od raka. Još uvijek je bila ogorčena što je dobila rak i dijelila je to i s nepoznatima. Ricova majka nije bila ranjiva, ona je bila živa rana. Izgledalo je kao da je unaprijed isprogramirano izražavanje sućuti iscrpljuje i usmjerava jer se u konačnici sad kad je Rico umro bilo što može dogoditi. I ja sam jedva ostajala pribrana, a uopće se ne radi o mom djetetu. Rico je poplavio, sunce neće izaći, odlično. Nisam mogla otkriti s čime se rimuje smrt, osim sa samom smrću.
“Jesi li dobro?” upitao je ponovno Louis. Ležali smo na njegovom krevetu.
“Ne”, odgovorila sam.
Razodjenuo me, crna čipkana haljina mi je kliznula preko glave, Barbie u izdanju za ispraćaj više nije imala spol. Ljubio me između nogu, a ja sam gledala kroz prozor. Susjed preko puta je gledao pornić na TV-u. Jedna djevojka je gurala rozi dildo u drugu, sitniju djevojku. Louis me ljubio i lizao između usana. “Navlaži se”, pomislila sam i čarolija je upalila. Gasila se jedna po jedna razvodna ploča, svjetlo je prestalo treperiti, mirisala sam ga, ugrizla ga za rame, on se zabijao u mene, osjećala sam rubove njegovog uda i njegove prste u sebi, djevojke na TV-u su nečujno vriskale.
“Hej,” rekao je izdišući mi u lice. Vodopadi teku odozdo, gaćice se raspliću, plava lica, sunce sja postrance, majke pužu nazad u svoju djecu, plava boja je usrana boja, Louise, ah, oči Ricove majke, crne kao da je netko oči naslikao na rolete, njegov dah kiseo moja vagina vlažna, sve je savršeno svršeno, plakala sam, psssst, pssst smiri se.
Tišina. Rijetkost.
Uvijek neke boje i pokreti i ljudi i riječi. Uvijek razmišljanje, osjećanje i registriranje, interpretacije. Nisam ja robot. Sve se događa istovremeno, ne, vrijeme sprječava da se sve događa istovremeno. Bojim se.
Louis je prošaptao: “Jesi li dobro?” no mogao je to biti i Rico. Ne pravim razlike među dečkima.